U ponedjeljak je prvi dan škole. Mama kaže da više ne mogu spavati dokle hoću, ali da ću opet vidjeti prijatelje iz razreda.
Ove godine sam drugi razred, imam već osam godina! Mama stalno govori o nekoj reformi. Ne znam što to znači, ne znam ni reći reforma, ali znam da još nismo ništa kupili za školu. Razmišljam hoću li izabrati bilježnicu Barcelona ili Star Wars, ali mama kaže da čekamo. Ne znam što, a ni ona mi neće reći. Kaže da čekamo što će nam reći u školi. To je sigurno neka velika tajna. Kad je pitam kakva tajna, kaže, ma nikakva, samo se šalim. Sve će biti kao i uvijek. Samo se sad zove reforma.
Dobio sam flomastere i olovke od bake i djeda, mama kaže da je to sasvim dovoljno za početak. Seki je rekla da će ove godine u školi dobiti tablet!
Seka se super razveselila, a mama sad tiho kaže da ne zna kako da joj kaže, ali tablet će dobiti tek na zimu. Hoću i ja tablet, ali mama kaže da moram prvo naučiti čitati i pisati, još bolje nego u prvom razredu. To mi je silno dosadno! Kad kažem mami da mi je škola zatvor i da ne znam zašto moram pisati testove i stalno sjediti, ona kaže da izvodim “bijesne gliste”.
I kaže da bi mi bez škole bilo baš jako dosadno. Pa kad nisam u školi, sve je ljepše! Spavam, igram se na playstationu, stalno vozim bicikl, idem u igraonicu, kuham s mamom i svugdje se penjem. I mogu se igrati s glistama u parku. Mama kaže da još bolje stvari radimo i u školi. Ne znam u koju je školu ona išla, ali u našoj to ne radimo. U našoj sjedimo, a učiteljice se ne igraju s nama, nego stalno žure, a meni je strašno teško pisati i čitati. I to mi se nikako ne sviđa.
A vidim da se baš ne sviđa ni mami. Stalno gugla tu reformu. Kaže da joj ništa nije jasno. Stalno radi nekakve popise, pita nas u koji razred idemo, kao da nismo njezina djeca! Seka je u sedmom, bit će drama. Valjda će je voditi u kazalište.
Ti si u drugom, kaže meni. Onda ništa, dodaje. Pa kako ništa? Zašto onda uopće idem u tu školu, kad neće biti ništa?
Zašto uopće trebam ići u školu, pitanje je koje je svaki roditelj školarca čuo barem jednom. Odgovor je nedvosmislen: zato što je obrazovanje temelj za kvalitetan život, produktivno društvo koje se razvija i napredak u bilo kojem smjeru.
Stoga je reforma neophodna. No reforma ne bi smjela biti vremenska nepogoda koja nas pogađa jednom u desetljeću. Posebno ako želimo držati korak sa svijetom u kojemu su odavno shvatili da je obrazovanje cjeloživotni proces, ali i temelj kvalitetnog društva, u koje se ulaže desetke puta više nego što ulažemo mi. Osim toga, obrazovni sustav iznimno je složen kompleks koji je u Hrvatskoj previše ovisan o političkim odlukama i previše rascjepkan, pa su i promjene koje ulaze razvodnjene u odnosu na ono što bi nam zaista trebalo.
Ono što svima želimo je mnogo fleksibilniji sustav u kojem učitelji nisu ucijenjeni odlukama lokalnih vlasti i malim plaćama, i u kojem naša djeca u sigurnom okuženju uče stvarati i rješavati probleme u svom životu. Škola bi svima trebala biti najbolja životna odskočna daska, a to u Hrvatskoj još nije slučaj.