Najveći dio vremena Kurt Franz, uvijek besprijekorno odjeven i elegantan, jahao bi na svom konju obilazeći logor u kojem je on bio gospodar života i smrti. Uz njega je bio i njegov pas, bernardinac Barry istreniran da bespogovorno sluša svog gazdu. Kad bi ih ugledali zatvorenici bi se smrznuli od straha.
Naime, s nepunih 30 godina Franz je tako visoku funkciju zaslužio kao vjerni i vrijedni SS-ovac koji je uživao u svom poslu. Kad je nakon rata napokon uhićen u njegovom domu je pronađen album sa užasnim fotografijama masakra u Treblinki, nacističkom logoru u Poljskoj u kojem je u nepunih godinu i pol dana postojanja ubijeno između 750 i 850 tisuća ljudi.
Iako je u logoru bilo strogo zabranjeno fotografiranje, on je to ipak činio. Album je nazvao "Prekrasne godine" (Schöne Zeiten).
Svakodnevno je Franz naređivao svom psu da se baca na logoraše, grize ih za genitalije ili stražnjicu uz naredbu: "Čovječe, ugrizi tog psa". Ako su bili niži i slabije konstitucije pas bi ih bacio na pod i izgrizao do neprepoznatljivosti.
No kad Franz nije bio u blizini i nije mu davao naredbe pas je bio potpuno drugačiji. Volio se maziti čak ga se moglo i zadirkivati, a on bi bio dobar i nenasilan.
Franz je htio da logor kojim on upravlja ima svoju pjesmu. Naredio je jednom od zatvorenika, Walteru Hirschu, da napiše riječi, a za glazbu je zadužio kolegu SS-ovca iz logora Buchenwald. Svi logoraši su odmah morali naučiti pjesmu napamet prvi dan kad su stigli u logor. Ironično, glazba pjesme je bila vesela kao da je smrt nešto čemu se treba radovati.
"... Treblinka je naša sudbina, i mi smo jedno s Treblinkom, znamo samo riječ našeg zapovjednika, znamo samo poslušnost i obavezu, želimo i dalje služiti, dok mala sreća sve ne okonča - Hu-ra!"... - riječi su pjesme.
Židovi kao boksačka vreća
Kad je jednom prilikom sedam zatvorenika pokušalo pobjeći, nakon što su uhvaćeni, Franz ih je sve pogubio, a zatim naredio prozivku na kojoj je najavio da će ubuduće za svaki pokušaj uslijediti kazna za druge zatvorenike. Za jednog odbjeglog streljat će deset logoraša. Streljat će ih deset i ako taj jedan ne bude uspio pobjeći.
Volio je ubijati zatvorenike iz lovačke puške i igrati s njima psihološke igrice o tome kako će ih možda ostaviti na životu, ali bi ih na kraju sve smaknuo. Kako je volio i prije rata trenirao boks, Židovi su mu služili kao boksačka vreća, a tjerao ih je i na boksačke mečeve. On bi u svoju rukavicu stavio pištolj.
Također je hvatao logoraše za rever jednom rukom, a drugom bi ih udarao. Pravi stručnjak za mučenje nikad nije udarao ispod 25 ili pedeset udaraca. Sve je radio polako i s velikim zadovoljstvom. Posebno bi mu bilo drago kad bi u logor došle bebe. Jednim potezom bi ih usmrtio.
Poslije rata se skrivao i jedno vrijeme bio zaposlen kao građevinski radnik. Gradio je mostove sve do 1949. godine. A onda se zaposlio u rodnom Düsseldorfu kao kuhar što mu je i bila struka. Tamo je radio sve do uhićenja 1959. godine.
Na suđenju je sve negirao. Tvrdio je da nikad nikoga nije ubio, da nije naređivao psu da muči Židove nego da je Barry samo jednom ugrizao jednog od zatvorenika. Proglašen je krivim za smrt 300 tisuća ljudi i osuđen na doživotni zatvor.
Pušten je iz zatvora 1993. godine zbog lošeg zdravstvenog stanja, a umro pet godina kasnije u 74. godini.
Zarobljenici zapalili logor
Zloglasni nacistički logor Treblinka zatvoren je poslije pobune 2. kolovoza 1943. kad su logoraši polili kerozinom prostorije logora i zapalili ga. Naime, pobunilo se njih oko 1500, a preživjelo samo njih četrdeset. Nakon ovog događaja, za naciste totalno šokantnog, Treblinku su odlučili zatvoriti.
- Poslije ustanka iz kolovoza 1943. sam upravljao logorom mjesec dana sam. Za to vrijeme nije bilo egzekucija plinom. Prvobitni logor je za to vrijeme sravnjen i tu je zasijan bob - opisao je poslije Franz.
Nakon pobune Nijemci su odlučili, prije samog zatvaranja logora, pobiti preostale zatvorenike. Vatra je znatno oštetila instalacije, a i likvidacija poljskih Židova je bila gotovo ostvarena. Posljednje žrtve logora Treblinka bila je grupa od trideset žena streljanih krajem studenog.
Chil Rajchman: "Ja sam posljednji Židov"
Chil Rajchman u Treblinku je deportiran u ljeto 1942. s mlađom sestrom, koja je odmah ubijena. Izbjegao je trenutačnu likvidaciju jer je izabran da razvrstava odjeću ubijenih.
Sjećanja na Treblinku zapisao je na jidišu dok se skrivao u Poljskoj nakon bijega iz logora tijekom ustanka 2. kolovoza 1943.
"Ja sam posljednji Židov" prvi je put objavljen 2009. u Francuskoj pet godina nakon autorove smrti.