Svu bezizlaznost položaja u kojem su se našli građani njenog rodnog grada Lenjingrada za vrijeme 872 dana duge opsade u svom dnevniku opisala je djevojčica Tanja Savičeva, koja je zapisivala datume smrti čitave svoje obitelji: “Savičevi su umrli. Svi su umrli. Ostala je samo Tanja” - zapisala je nesretna djevojčica nakon što joj je cijela obitelj pomrla od gladi.
Tatjana, koju su svi zvali Tanja, je bila najmlađe dijete pekara Nikolaja i krojačice Marije rođena na današnji dan 1930. Osim nje supružnici su imali još dva sina i dvije kćeri.
Nikolaja Savičeva je u krvavim Staljinovim čistkama uhitio NKVD. Ubrzo je pušten, ali je već 1936. godine umro od raka. U zajedničkom stanu su, osim djece, djece Savičevih živjeli baka Evdokija i ujaci Vasja i Aleksej (nadimak Leša).
A trebali su otići iz grada...
To ljeto 1941. godine obitelj je planirala provesti na selu. No prvo su htjeli proslaviti bakin rođendan, a tek kasnije otputovati. To je bila greška koja ih je koštala života..
Naime, rođendan je bio istog dana kada je počeo napad Njemačke na SSSR. Obitelj je odustala od putovanja i odlučila pomoći svojim radom u obrani domovine.
Marija Savičeva je počela krojit uniforme, Eugenija je radila u tvornici oružja, Nina je sudjelovala u gradnji sistema obrane grada, a ujaci su radili na protuavionskoj obrani. Leonid nije primljen u vojsku pa je i on radio u tvornici, a Mihael (Miša) koji se nalazio izvan Lenjingrada u trenutku početka rata, je mobiliziran. I Tanja, kojoj je tada tek 11 godina, nije ostala besposlena. Ona je pomagala kopati rovove i sudjelovala u gašenju vatrenih bombi.
Kad su u srpnju 1941. nacisti osvojili Pskov, obitelj je zaključila da im se Miša neće brzo vratiti, a kako od njega nisu dobivali nikakve novosti počeli su misliti da je poginuo.
Njemačke snage su brzo napredovale pa su početkom rujna 1941. presjekle zadnju vezu Lenjingrada s ostatkom SSSR-a. Opsada je počela. A već u studenom 1941. umiranje od gladi postalo je masovna pojava. Organizirani su posebni timovi koji su svakodnevno s ulica odnosili stotine leševa.
"A tko će nas sahraniti?"
Najprije je umrla Tanjina sestra koju su svi zvali Ženja. Ona je svaki dan radila dvije smjene u tvornici oružja udaljenoj 7 kilometara od kuće. Nakon toga je odlazila davati krv. Kad se jedan dan nije vratila kući njena sestra Nina ju je otišla tražiti u tvornicu.
Umrla joj je na rukama. Umrla je tri i pol mjeseca od početka opsade a tijekom sprovoda njena majka Marija je izjavila: "Ženevka mi smo tebe sahranili, a tko će nas sahraniti".
Tatjana je tad zapisala u svoj mali blok: Ženja je umrla 28. prosinca u 12:30 sati 1941.
Tijekom opsade bilo je doneseno pravilo da djeca do 12 godine imaju pravo na više hrane od odraslih. Kako je Tanjin dvanaesti rođendan bio 23.1. 1942. tim danom ona je počela dobivati manje hrane. Njenoj baki Evdokiji je još prije tog rođendana bila postavljena dijagnoza da umire od gladi (hranidbena distrofija) zbog čega se trebala ići liječiti u Lenjingradsku bolnicu. Ona je to odbila jer bolnica "i bez nje ima previše posla". Umrla je 25. siječnja 1942.
Tanja je napisala pod B u svoj dnevnik: “Baka je umrla 25. siječnja u 3 sata po danu 1942.”
Kratko prije smrti baka je molila obitelj da naprave "prevaru" s hranom i da prijave njenu smrt tek 1. veljače 1942. kako bi do onda mogli podizati njenu hranu. Zbog toga je službeni datum smrti Tanjine bake prvi dan veljače. Inače, samo u siječnju 1942. u Lenjingradu je umrlo 130 tisuća ljudi.
Umirali jedno za drugim
Tanjina druga sestra Nina nije se vratila s posla jedan dan. Kako je u to vrijeme mnogo ljudi umiralo na putu do posla ili na radnom mjestu obitelj je pomislila da je tako i ona umrla. Tanja nije napisala u svoj dnevnik da je Nina umrla nadajući se vjerojatno da to nije istina. Uskoro je umro i Tanjin 13 godina stariji brat Leonid(Leka) koji je radio i živio na Admiralskom zavodu. I on je umro od gladi. Imao je 24 godine.
Tanja je zapisala: Leka je umro 17. ožujka u 5 sati ujutro 1942. godine
Tijekom travnja 1942. godine dolazi da zatopljenja pa u odsječenom gradu ljudi prestaju umirati od hladnoće, ali se zbog dugotrajne gladi i dalje masovno umiru.
"Djed" (u stvarnosti ujak) Vasilije će umrijeti u 56 godini života od hranidbene distrofije 13. travnja 1942., a Tanja će zapisati u dnevnik pod slovo V: Djed Vasja je umro 13. travnja u 2 sata tijekom noći 1942. godine.
I ujak Aleksej (Leša) je imao dijagnozu umiranja od gladi. On umire mjesec dana kasnije u 71 godini života. Samo tri dana kasnije Tanji umire i majka Marija: Mama. 13 svibnja u 07:30 ujutro 1942.
Misleći da su joj brat Miša kojeg nisu ni vidjeli ni čuli skoro godinu dana kao i sestra Nina koja se nikad nije vratila umrli Tanja je zapisala: Savičevi su umrli, umrli su svi. Ostala je samo Tanja.
Nije znala gdje bi s majčinim lešom
Tanja je pokucala susjedi na vrata i rekla joj sva uplakana da je ostala sama, da joj je mama umrla i da nema nikog tko bi joj pomogao odnijeti tijelo. Pokopali su Mariju Savičevu u obiteljskoj grobnici, ali je Tatjana bila preslaba da ide s njima.
Kod susjeda je Tanja provela dan i noć nakon čega se uputila kod bakine rođakinje tete Eudokije - Duse. No kad bi ona odlazila na posao Tanju bi izbacila na ulicu i zaključala vrata stana. Navodno je htjela da Tanja bude vani na čistom zraku, a ne u zagušljivom stanu.
Često bi je našli kako spava u haustoru. Tamo ju je jednom našao i Vasilij Kirov prijatelj njenog pokojnog brata Leonida. On joj je rekao da joj je sestra Nina živa i da je evakuirana iz Lenjingrada. Naime, ona se nije vratila kući zato što je umrla, kako su Savičevi mislili, već zato što je kao uzorna radnica evakuirana.
Bakina rođakinja je uskoro poslala Tanju u dječji dom. Tako je tijekom kolovoza Tanja bila uspješno evakuirana s 124 druge djece i odvezena u selo Krasni bor.
Pokušali je spasiti, sve je bilo bezuspješno...
Sva evakuirana djeca su tada umirala od gladi. Rijetko koje dijete je moglo hodati. Uz najbolju moguću liječničku njegu djeca su se počela oporavljati tako da će i Tanja ponovno prohodati. Ipak, za razliku od sve druge djece koja je evakuirana zajedno s njom, ona jedina neće preživjeti.
Nakon početnog oporavka njezino stanje se počelo pogoršavati. Zadnje mjesece života provela je u domu invalida, a potom na klinici za infektivne bolesti.
Anastasija Karpova, učiteljica u sirotištu u kojem je Tanja jedno vrijeme boravila, poslala je pismo Tanjinom bratu Mihailu, koji je bio van Lenjingrada
Tanja je živa, ali ne izgleda zdravo. Doktor kaže da je vrlo bolesna. Potrebni su joj odmor, posebna njega, dobra ishrana, bolje okruženje i, prije svega, majčinska briga.
Naime, još tijekom ranog djetinjstva Tanja je preživjela jedan oblik tuberkuloze što je ostavio tragova na njenom organizmu. Tijekom opsade ona je oboljela od prehrambene distrofije i skorbuta, ujedno su joj otišli i živci, a prije smrti je još i oslijepila. Službeni razlog smrti će na kraju biti tuberkuloza probavnog trakta. Tatjana Tanja Savičeva umrla je 1. srpnja 1944. godine. Imala je 14 i pol godina.
Njezin dnevnik je poslije bio korišten kao dokaz zločina nacističke Njemačke na suđenju u Nürnbergu 1946. godine. Original njenog dnevnika se nalazi u povijesnom muzeju St. Petersburga. Asteroid otkriven 1971. godine je u njenu čast nazvan 2127 Tanja, a Sovjetski Savez joj je 1972. godine izgradio spomenik.