To je to što me zanima!

Ovo su neustrašive žene koje su pobijedile bolest, nesreće...

DAN ŽENA: Ovo su priče o ženama koje neustrašivo kroče kroz život unatoč svim poteškoćama. One su inspiracija drugima jer svojom vedrinom i srećom odolijevaju svemu
Vidi originalni članak

Ovo su priče o ženama koje neustrašivo kroče kroz život unatoč svim poteškoćama. One su inspiracija drugima jer svojom vedrinom i srećom odolijevaju svemu.

'Moj povratak prirodi'

Zagrepčanka Dubravka Maroja (58) postala je zasićena užurbanom svakodnevicom i stresom te je čvrsto odlučila vratiti se životu u prirodi. 

- Zagreb je nekad bio prekrasan grad u kojem su se ljudi družili, smijali i veselili. To se promijenilo. Između braka, djece, posla i obveza ljudi zaboravljaju na sebe i otuđuju se. Postali su robovi kredita, zarade, napretka vjerujući da nemaju izbora, a ja sam shvatila da je meni život bez svega toga daleko ispunjeniji i kvalitetniji - priča Dubravka Maroja (56).

Napustila je grad kako bi svoju sreću pronašla u maloj drvenoj kućici na rubu šume kraj istarskog sela Bale. Dubravka je bila u braku 27 godina i ima dvoje odrasle djece. S bivšim suprugom je pokrenula firmu. Bilo joj je dosta obrasca po kojem spava, ustaje, ide na posao i svaki dan tako. 

- Mišljenje supruga oko toga kako bi nam trebao izgledati život I budućnost bilo nam je različito i razveli smo se - priča Dubravka. 

Čula je za udrugu Eia u Istri koja ljudima nudi povratak prirodi te im omogućuje iskustvo da žive na taj način. U jeku krize uspjela je u rekordnom roku prodati maleni stan, a upravo su tada u udruzi Eia prodavali malenu drvenu kućicu. Odmah ju je kupila. Drvena kućica postavljena je na velike kamene blokove i izdignuta iznad zemlje pa ne treba temelje. Ima samo 24 četvorna metra, no unutra su kupaona s tuš kabinom, kuhinjica i dnevni boravak, a krevet je na galeriji unutar prostora. Kućica se opskrbljuje vodom izravno iz spremnika koje pune vatrogasci, a struju dobiva iz solarnih panela na krovu. Ispred kuće ima vrt u kojem sadi rajčice i razno povrće.

 - Više od 30 godina radila sam po deset sati na dan pa sam se odlučila odmoriti od svega toga. Slobodna sam - iskrena je Dubravka. 

'Kolica me nisu spriječila da živim'


Nevena Majer Jager iz Karlovca imala je samo 17 godina kada je na nju naletio kamion. Ostala je u kolicima, no unatoč tome izborila se za normalan život, udala se i ima sina. Za nju odustajanje nikad nije bila opcija.

- Ili nećeš živjeti ili ćeš krenuti dalje - rekla nam je Nevena Majer Jager (37). U njezinom obiteljskom domu ljubav, sreća I mir izviruju iz svakog kutka. Na tragediju koja joj je promijenila život 1996. podsjećaju invalidska kolica bez kojih bi Nevena bila posve bespomoćna. 

- Nakon nesreće sam puno plakala. Isplakala sam se I to je bilo to. Nema žaljenja ni samosažaljenja. Shvatila sam da mi kolica trebaju i da su u mom životu pomoć, a ne problem ako se mislim razvijati i raditi na sebi - govori spretno se vozeći od vrata do stola.

- Po završetku škole kupili smo računalo. Bila je 1999., internet se tek pojavio kao I chat, no za mene je tu počeo posve novi život. Odjedanput nije više bilo barijera I prepreka. Mogla sam upoznavati ljude I družiti se, pa sam tako upoznala I Denisa. Počeli smo si pisati poruke i privukli smo se uzajamno, bila je to ljubav na prvi “chat”, smije se ona. Odmah mu je ispričala sve o svojoj tragediji i on ju je prihvatio takvu kakva jest. Počeli su sve duži telefonski razgovori, a prvi susret zbio se posve neočekivano.

- Morala sam u bolnicu na korektivni zahvat na licu. Znao je to jer sam mu rekla, no nisam očekivala da će mi se doslovno pojaviti u sobi. Bila sam sva natečena s koncima u ustima i komadom leda na licu da to sve hladi. “Kad si me ovakvu vidio I nisi pobjegao, onda je to stvarno to” - rekla sam i prepustila se ljubavi, nastavila je Nevena pokazujući fotografije sa vjenčanja koje nije proteklo baš kako su planirali.

Naime, željeli su se vjenčati u svibnju 2002. godine. Počeli su dogovarati svadbu, no početkom prosinca Nevena je počela osjećati iznenadnu slabost i mučnine. Plusić na testu za trudnoću ostavio ju je bez riječi.

- Rodila sam pet tjedana prije termina carskim rezom, I odmah sam se preko ušiju zaljubila u mog prekrasnog sina Dominika - kaže Nevena. 

Spasila ju je molitva

Tjeskoba, suze i plač prije dvije godine razdirali su srca obitelji Petanović iz Slavonskog Broda. Mami Ramoni tijekom poroda sedmog djeteta prestalo je kucati srce i izgubila je više od tri litre krvi. Liječnici nisu bili sigurni hoće li se izvući, no ona i beba, danas 2-godišnja Gabrijela, odlično su.

- Izašla sam iz tijela, točno sam osjetila taj trenutak, a potom je uslijedilo nevjerojatno olakšanje i mir. Nisam vidjela nikakav tunel ni svjetlost. Osjećala sam slobodu, a svaki strah je nestao, prisjeća se svoje smrti danas posve zdrava Ramona Petanović (44) iz Slavonskog Broda.

Ona i suprug Mario (47) vjenčali su se vrlo rano i oduvijek su željeli imati puno djece. Već na početku braka stigla im je Katarina (25), pa Antonija (23), Marija (19), blizanci David i Ana (16) te Lucija (9). Prije pet godina godine sa velikim veseljem cijela obitelj čekala je Gabrijelu. No trudnoća se već u početku zakomplicirala. U 35. tjednu trudnoće, pet tjedana prije termina, počeli su trudovi i morala je na carski rez. Bila je u općoj anesteziji.

- Izvadili su Gabrijelu, ali toga se ne sjećam. Znam samo da sam u jednom trenutku čula medicinsku sestru kako viče: Izgubit ćemo ženu!. Nisam mogla otvoriti oči, no tada me počelo gušiti i nisam više mogla disati. U tom trenutku sam izašla iz tijela, a sljedeće čega se sjećam je buđenje na odjelu intenzivne njege, objasnila je Ramona. 

- Nastao je kaos, a iz sale su počeli trčati na sve strane. Izašla je bolničarka i rekla da je Ramoni puknula maternica, jako krvari zbog čega joj je prestalo kucati srce, da je izgubila tri litre krvi te da je voze na reanimaciju. Dodali su da je u kritičnom stanju, te da se molim - zastao je Mario otirući suze koje su same krenule niz obraze. Brzo se sabrao, pa objašnjava kako su on i Ramona od prvog susreta svaki dan zajedno i vole se svim srcem, pa mu teško pada pomisao da ju je mogao izgubiti. 

- Plakao sam i bio sam izvan sebe. U jednom trenutku iznenada sve se oko mene usporilo i čuo sam glas iz srca koji mi govori: Sada je sve u redu. Nastavio sam trčati do Gabice, i liječnica je, otvorivši vrata, rekla točno te riječi: Sada je sve u redu, nastavlja dalje Mario. Sretan zbog kćeri, odjurio je do supruge. I ponovilo se isto - liječnica je otvorila vrata i rekla: Gospodine, bilo je kritično, ali sada je sve u redu.

- To me oborilo. Uvjeren sam da je taj glas iz srca bio Bog i sretan sam što se smilovao mojim molitvama, priznaje. 
Ramona je u međuvremenu primila transfuziju, uspješno su je reanimirali i do kasne večeri već je bila prisebna.

- Zbog prsnuća tkiva morali su mi odstraniti maternicu i više ne mogu imati djece, iako smo muž i ja to jako željeli. Kada sam se oporavila od svega, razgovarali smo o posvojenju. Naime, kada sam već ja preživjela i moja djeca nisu postala siročad, osjećali smo potrebu usrećiti mališane koji su bez obitelji. Svjesni da je teško posvojiti i onima koji nemaju djece, odlučili smo se na udomiteljstvo. Sada imamo još tri predivna dječaka o kojima se brinemo, pa tako zapravo imamo desetero djece.

Godine nisu prepreka za dobrotu

Smisao udomiteljstva je pomoći djetetu koje nema svoju obitelj i koje se ne može izboriti samo za sebe. Barem ja to tako vidim. Velika mi je želja da ove dvije djevojke osposobim za život, dam im kruh u ruke i stvorim od njih poštene ljude. Ako mi to pođe za rukom, tek onda mogu reći da sam uspjela u ovome što radim, govori Zagrepčanka Aleksandra Štajduhar (69).

Udomiteljica je dvjema djevojkama s posebnim potrebama, a od milja je zovu "baka". Ne zna je li najstarija udomiteljica u Zagrebu, no kaže kako godine ionako nisu prepreka da bi se čovjek bavio plemenitim stvarima. Ona se udomiteljstvom bavi već dugo godina.

- Radila sam u Vjesniku, bila sam stenograf i tada sam prvi put čula za udomiteljstvo. Zainteresiralo me i otišla sam u dom za napuštenu djecu u Nazorovoj kako bih se informirala. Razgovarala sam sa djelatnicama i pokazale su mi tog sitnog dječačića. Rekle su kako treba dom. Ja sam ga zavoljela odmah, na prvi pogled i postala sam mu udomiteljicom. Kod mene je ostao sve do vojske. Kasnije se oženio i zasnovao obitelj. Još smo u kontaktu, priča ona pokazujući brojne zajedničke fotografije koje drži na polici. Među njima posebno se ističe fotografije djevojke koje više nema, Aleksandrine kćeri Željke koja preminula od melanoma u 33. godini života. Duboko potresena gubitkom, željela je usmjeriti svoju bol kako bi pomogla drugima. Njezina druga kćer i već odrasla unuka studentica više je nisu trebale, i tada se Aleksandra dosjetila vrata svog doma i srca otvoriti potrebitoj djeci.

- Mojim roditeljima su oduzeta roditeljska prava. Napustili su me. Najprije sam živjela u dječjem domu u Nazorovoj, a onda je u moj život ušla baka. Jako mi je lijepo ovdje. Ona je zamijenila moje roditelje u svemu. Pomaže mi u učenju, liječenju, odlascima na terapija. Imam cerebralnu paralizu zbog koje sam na jedno oko slijepa, a na drugom imam samo dva posto vida. No baka mi je podrška i pruža mi puno ljubavi u svemu što radim - govori Lara (19) grleći pritom svoju zaštitnicu.

Evu (21) su roditelji napustili još kao dijete, a u Aleksandrin dom stigla je nakon Lare. Ima mentalnu retardaciju i slabije priča, piše i govori.

- No jako volim šminku. Baš se uživam šminkati. Jedini problem je kad mi se ne da uvečer skinuti je s lica prije spavanja. Onda se svađam s bakom koja mi objašnjava da to moram učiniti. Inače, i meni je ovdje jako lijepo, kratko je rekla sramežljiva Eva.

Završila je za pomoćnu krojačicu i sada je na stručnom osposobljavanju. Vrijeme provodi s obiteljskom mezimicom, boksericom Zarom.

- Mi vam sve radimo kao obitelj. Inače ne možete uspjeti. Znate, ljudi su prema udomiteljstvu uglavnom jako dobronamjerni i lijepo im je kad takve primjere vide kod nekog drugog. No u svojoj kući ne žele takvu djecu. A meni su oni najveće blago. Prema zakonu, sve dok se školuju mogu ostati uz mene i ja sam im udomiteljica. To je do 22. godine. No ja sam im već rekla, ako me bude zdravlje služilo kao i do sada, a one budu jednako dobre, moja vrata su im uvijek otvorena i ovdje imaju dom, zaključuje Aleksandra.

 

Mama kao poziv i kao posao

SOS mama brine se o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Zaposlenica je SOS Dječjeg sela i obično skrbi o pet do šest mališana. Živi s njima, odgaja ih, školuje i omogućuje im odrastanje u toploj obiteljskoj atmosferi. Posjetili smo SOS Dječje selo Lekenik i upoznali jednu SOS obitelj.

 - Odgojila sam točno 20 djece, a danas ih imam još šestero. Imam i svoju biološku kćer, no ona je već odrasla. Znam ih sve poimence, a mnogi me se i danas sjete i ostali smo u kontaktu. Kako sam došla ovdje? Vidjela sam reklamu da SOS Dječje selo traži mamu, pa sam se javila na oglas. I tu počinje moja životna avantura - veselo priča SOS mama Vera Kolar (47) iz Preloga. Prije 21 godinu prošla je testiranja i školovanje za SOS mamu, i ubrzo je dobila posao.

- Oduvijek sam željela veliku obitelj i puno djece i jednostavno sam željela biti mama. Moja kćer je kada sam dobila posao imala tri i pol godine i bilo mi je emocionalno teško ostaviti je roditeljima na brigu. Znala sam da je dobro i da je zbrinuta, no dvije i pol godine sam je vidjela samo blagdanima. Poslije je došla živjeti sa mnom ovdje, pa je bilo puno lakše - prisjetila se početaka. S veseljem i lakoćom oduvijek je pristupala svom poslu, jer su joj, kaže, interesi djece bili uvijek na prvom mjestu i nikad to nije shvaćala samo kao posao.

- To su mališani koji dolaze iz teških uvjeta. Imali smo situacije da smo djecu namakali u kadi po pola sata prije nego što smo ih okupali jer su ih roditelji zapustili. Nedavno je jedna djevojčica ostala šokirana vidjevši pohano meso, jer to nikada nije jela. Bilo je situacija da se nisu znali koristiti priborom za jelo, ići na WC, ma svašta. Mnoge smo noći probdjeli zbog vriskova i buđenja mališana koji su trpjeli zlostavljanje ili su preživjeli neki drugi užas. Takve stvari čovjeka izbace iz takta, ali morate se usredotočiti na djecu - objašnjava Vera dodajući da se nemoguće emocionalno isključiti jer je svaka SOS mama mališanima o kojima se brine zapravo poput biološke majke. Ono što ulažu u vezu s djecom je prije svega ljubav, a zatim strpljenje i razumijevanje. Rezultati su često vidljivi, a djeca kod njih procvatu i napreduju.

- Ono što me uvijek raduje je njihov napredak. Djeca koja ovdje provedu neko vrijeme shvate u čemu je razlika između njihovih roditelja i onoga što dobiju ovdje, pa nas ponekad doživljavaju bližima nego svoju biološku obitelj - istaknula je Vera. 

Rodila uz pomoć tumača

Moj nevjenčani suprug Muhamed I ja zajedno smo 11 godina. Oboje smo gluhi. Oduvijek smo željeli bebu, a onda sam 2010. ostala trudna. Sreći nije bilo kraja, no uhvatio me I strašan strah, govori Zagrepčanka Melita Čani (35). Objasnila je kako se liječnicima često ne da pisati joj dijagnoze na komad papira ni kad ide na uobičajene preglede zbog prehlade ili gripe. Strepila je stoga kako će izgledati porođaj u kojem je željela aktivno sudjelovati.

- Znala sam da članovi udruge Dodir imaju pravo na prevoditelja kad idu liječniku ili na operaciju, pa sam pomislila kako bi meni tumač puno značio na kontrolama tijekom trudnoće, ali i na porodu. Naime, u obitelji nemam nikoga tko bi mi mogao pomoći, a moj suprug se bojao sa mnom ući u rađaonu. Nazvala sam Dodir, i rekli su da nema problema, da će mi pomoći, ushićeno opisuje Melita. Bila je trudna tek tri mjeseca kada je susrela Snježanu Šalov (36), prevoditeljicu znakovnog jezika.

- Kad su mi u Dodiru rekli da bih trebala pomoći trudnici, iznenadila sam se jer mi je to bilo prvi put. Još nitko od naših korisnika do sada nije tražio našu pomoć tijekom trudnoće, a kamoli naše prisustvo na porodu, objasnila je Snježana dodajući kako ju je susret s Melitom promijenio. Do devetog mjeseca trudnoće pratila je svoju štićenicu na svakom liječničkom pregledu.

- Iskustva pri susretu s liječnicima bila su odlična i nismo imale nikakvih problema u komunikaciji. Liječnicima je bilo lakše jer sam sve na znakovnom jeziku prenosila Meliti i ona je mogla pitati sve što je zanima, a trudnoća je srećom bila uredna i nije trebalo nikakvih posebnih savjeta, mjera ili zahvata, prisjetila se Snježana. A onda je stigao i taj 4. rujna 2010.- u obitelji Čani povijesni datum. Meliti su počeli trudovi i sa suprugom je odmah stigla u bolnicu Sv. Duh. On je ostao pred rađaonom, a ona i Snježana ušle su u boks.

- Dok su trudovi bili lakši uglavnom sam je hrabrila govoreći kako neće biti strašno, kako će biti brzo gotovo. A kad je krenuo porod, prenosila sam joj sve što su liječnici I sestre govorili. Uobičajeno “tiskaj” i ostale upute. Držala me za nadlakticu, a kako je koji trud dolazio, nokti su joj se usijecali u moju kožu. Otrpjela sam, a ona se i danas zbog toga ispričava, nasmijala se Snježana. Kaže kako joj je iskustvo u rađaoni bilo nevjerojatno, a kad je malena Sofia stigla na svijet s Melitom je dijelila ushit i eksploziju osjećaja.

- Rodila se sa 3860 grama I bila je dugačka 54 centimetra. Bila je najljepša beba na svijetu, ponosna je mama Melita. Obje žene sretne su što je porod prošao bez komplikacija. 

Melita je u rodilištu bila tri dana, a kad su je puštali kući uz nju je bila i Snježana kako bi joj prenijela sve važne upute o brizi za novorođenče. Sljedećih tjedan dana Snježana je dolazila u kuću Čani kako bi roditeljima prenosila upute patronažne sestre, a zatim je s njima posjećivala I pedijatra na prvim pregledima i cijepljenjima. 

'Mama, opraštam ti što si me ostavila'

Romanu Čović (38) biološka majka kao bebu od samo devet dana ostavila je na ulici u kartonskoj kutiji. Bila je na rubu života, no hrabra Romana se othrvala. Posvojili su je, a novi roditelji postali su joj jedini oslonac u teškom životu. Udala se I rodila sina, a biološkoj majci, kaže, sve je oprostila.

- Djeca su igrala nogomet I lopta im je odletjela u stranu. Pogodila je žutu, poštansku kutiju. Do nje je dotrčao dječak I provirio unutra te ugledao bebu. Počeo je vikati i isprva mu nitko nije vjerovao. No kad su se ostali približili, u panici su počeli dozivati starije. Prolazio je neki stariji bračni par. Zastali su i pozvali ondašnju miliciju. Kažu da nisam puno plakala i da sam bila dosta slaba. Odmah su me prebacili u rodilište u Metkoviću. Ondje su ustanovili da sam imala samo devet dana, opisuje prve dane svog života Romana Čović (42) iz Opuzena.

Vrlo slaba djevojčica isprva je odbijala hranu i kopnila je naočigled liječnika. Odlučili su kako je ne mogu poslati u dječji dom jer bi ondje sigurno umrla. Vijest da su pronašli bebu u kutiji kao bomba je odjeknula područjem i kroz samo nekoliko dana javile su se stotine ljudi s područja cijele Jugoslavije koji su bili spremni preuzeti brigu o njoj. Centar za socijalnu skrb odabrao je bračni par iz Metkovića, Katicu i Romana.

- Oni su bili srednjeg sloja, ni bogati ni siromašni, ali iznimno vrijedni I dobri ljudi. Pružili su mi nevjerojatnu ljubav. Odmah su me uzeli kući. Morali su potpisati da će me vratiti ako se do mog prvog rođendana javi moja biološka majka. Nitko nije ni pitao za mene, ali u njima je sve do smrti živio strah da će me netko jednog dana potražiti. Uglavnom, prvih mjesec i pol sam cijelo vrijeme gubila na težini i stalno sam plakala. Više nisu znali što bi sa mnom, pa su otišli u bolnicu. Ondje su konačno otkrili da mi je prst na lijevoj nozi bio omotan ili pramenom kose ili ribarskom niti za udicu. To mi se usjeklo u meso i upalilo. Uspjeli su ozljedu sanirati i spasiti mi prst, iako je to do danas ostala nezarasla rana, kao stigma koja me obilježila odmah u početku. No spasili su me, i ja sam polako počela napredovati, prepričava Romana. 

Prisjećajući se svojih roditelja, teško govori a suze joj naviru na lice. U maloj sredini sedamdesetih godina teško je bilo živjeti kao drugačiji, kao netko koga su pronašli u kutiji.

- Odrastanje mi je bilo iznimno teško zbog vršnjaka koji su me cijelo vrijeme zadirkivali, ali I sredine koja me jednostavno nije prihvaćala. Naime, uskoro se pokazalo da su moje ruke i noge drugačije. Imam mljetsku keratozu, endemsku bolest koju djeca mogu naslijediti jedino od majke i to samo ako su joj korijeni sa otoka Mljeta. Po tome smo znali da mi je majka sa Mljeta, prisjeća se Romana.

U prilog tome ide i priča koja je njoj i njezinim roditeljima cijeli život ostala nejasnom.

- Mi smo imali kuću u brijegu i okruživale su nas šume. No ja sam cijelo svoje djetinjstvo sanjala more, malene uvalice i rive. Nitko nije uspio shvatiti zašto baš more, jer kao beba od nekoliko dana sigurno se nisam sjećala odakle su me donijeli. Roditelji su me tješili me i odgajali s ljubavlju. Uspjela sam završiti turističku školu za recepcionara vodiča. Najviše sam bila vezana uz tatu. On je 2004. preminuo od karcinoma pluća.

- "Ti si najbolje što mi se dogodilo u životu", bila je njegova posljednja rečenica koju mi je rekao prije smrti. Moja mama bila je također teško bolesna. Otkazali su joj bubrezi i devet godina je išla na dijalizu. Njihov odlazak me jako pogodio, jer sad zaista više nemam nikoga. Ja sam biljka bez korijena, tužno je spustila glavu prebirući po obiteljskim fotografijama i nekim boljim vremenima.

U međuvremenu se zaljubila i udala. Suprug Dario radio je kao autoprijevoznik. Suprug i sin Dino najveća su joj snaga i utjeha u teškim trenucima. Naime, odmah nakon rođena sina Romani se pojavila i teška alergija na hranu, nasljedni angioedem (HAE) odnosno nedostatak važnog proteina u krvi C1 inhibitora. Može jesti samo četiti namirnice, a od svih ostalih joj otekne jezik i cijelo tijelo. Dok nisu ustanovili što joj je, nesretna žena se gotovo ugušila nekoliko puta kada je imala alergijski napad.

- Rodivši sina, shvatila sam neke stvari. Dok sam biološkoj majci prije zamjerala, sada sam joj sve oprostila. Svih ovih godina nitko me nije potražio, iako se ponekad nadam da će mi na ulici prići netko, pružiti ruku I reći: Ja sam ta. Čak sam čula glasinu da je sedamedesih neka misica imala keratozu kao i ja, pa se mislilo da bi mi ona mogla biti majka, no to nije bilo točno. Sve takve misli čovjek zakopa duboko u sebi. U konačnici, i da se sretnemo danas, što mi može reći nakon toliko godina? - pita se Romana. 

Posvojili petero pa udomili još petero
 

U obitelji Hoblaj u Murskom Središću veselo je i dinamično tijekom cijeloga dana. Oni su posvojili petero djece, a zatim su udomili još petero. Kažu da se ne bi mijenjali ni za što na svijetu.

- Mi smo oduvijek znali da ćemo posvojiti dijete. Bilo nam je pomalo žao što se na posvojenu djecu gleda kao na B varijantu, tek kao zamjensku mogućnost kad se iscrpe sve šanse za biološkim roditeljstvom. Štoviše, nama je posvojenje oduvijek bila i prekrasna duhovna slika kako je nas same Bog "posvojio" kad smo mu otvorili svoje srce, započinje priču Vladimir Hoblaj (55). Sa suprugom Marinom (54) vjenčao se 1983. godine. Radio je kao glazbenik, a ona je bila domaćica. Željeli su dijete, ali nikako da stigne.

- Meni je oduvijek bila najveća želja postati mama. To je sve što sam htjela biti u životu, i jednog dana smo se dogovorili i jednostavno otišli u centar za socijalnu skrb te rekli da želimo biti posvojitelji. Nismo razmišljali ni o spolu ni o drugim uvjetima, prisjetila se Marina. Prošli su obradu tijekom koje su čuli da postoji trudnica koja će ostaviti dijete, i odmah su se javili da preuzmu bebu kad stigne. Bilo je to prije 24 godine.

- Tako smo dobili Barbaru. Kad smo išli po nju u rodilište bila je stara svega 15 dana. Još i sad zaplačem kad se sjetim kako su sve bebe bile uz svoje majke koje su ih dojile, a naša Barbara je bila posve sama u jednom kutu. Tada je biološka majka imala pravo šest mjeseci da se predomisli i to mi je bilo najteže razdoblje u životu zbog neizvjesnosti što će biti. No bilo je i najljepše, jer je naša princeza konačno bila uz nas, kazala je Marina otirući suze. Svu ljubav i pažnju usmjerili su na djevojčicu, a zatim su shvatili da žele još djece kako malu Barbaru ne bi previše razmazili. Opet su se javili u centar za socijalnu skrb.

- Rekli su nam da nema ni teoretske šanse, jer smo već posvojili i da ne bi bilo pošteno prema drugima koji još čekaju. No tada smo dobro razmislili. I da smo dobili biološko dijete, nitko nam ne bi mogao jamčiti da će se roditi bez ikakvih zdravstvenih poteškoća. Tada smo ih pitali imaju li dijete koje nitko ne želi, nadovezao se Vladimir dodajući kako je u njihovim očima bilo posve nevažno kako to dijete izgleda, jer nikad nisu željeli malene kopije sebe i pitanja na koga dijete liči. Nisu ni išli na upoznavanje ili susrete, nego su dijete odmah preuzeli kao svoje. Željeli su nekoga usrećiti.

- I tako je k nama došla Ivana. Tu su sve romantične slike o posvojenju pale u vodu, jer ona je došla kao domsko dijete vrlo teške naravi, agresivna i tvrdoglava. Znala nas je tući i grepsti po licu, a ima celijakiju i alergiju na mlijeko. Noćima sam plakala pitajući se hoćemo li mi to moći izdržati, iskrena je mama Marina. Težak karakter djevojčice mijenjali su ljubavlju i strpljenjem.

- Nakon nekoliko mjeseci ona se preporodila. Ima ogromno srce i puna je ljubavi i nježnosti. Kad smo vidjeli što možemo postići, shvatili smo to kao Božji znak da ne trebamo stati, da možemo učiniti još. I tada smo se s djevojčicama dogovorili da ćemo posvojiti još jedno dijete. To je naš sin Neno (23) koji se rodio s mentalnom retardacijom. K nama je došao s pet godina. Nije znao samostalno jesti i bio je u pelenama, posve zapušten. Danas je to veseli mladić koji zna pisati i čitati, a tijekom dana ide na radionice za mlade s posebnim potrebama gdje izrađuje različite rukotvorine, priča ovaj vedri bračni par koji je najviše ponosan na činjenicu da su ima sva djeca sretna.

Neno je uživao među djevojčicama, pa su Marina i Vladimir zaključili da bi dječak sigurno volio imati brata. Vidjeli su na televiziji reportažu o dječaku s mentalnom retardacijom kojeg nitko nije htio posvojiti, pa su se javili u centar. No stigli su prekasno, jer se za dječaka zanimala još jedna obitelj. No ponudili su im tada da preuzmu brigu o dvije djevojčice, sestricama Nikolini (19) i Elizabeti (18). Nisu ih htjeli razdvajati, a bile su teško posvojive jer se Elizabeta rodila kao Palčica u šestom mjesecu trudnoće i sa kilogramom težine.

Nakon poroda su je morali reanimirati, a sumnjalo se da ima cerebralnu paralizu.

- Kad su stigle k nama, Nikolina je imala dvije godine a Elizabeta jednu. I mi smo se u početku malo bojali kako će sve to ispasti, no Bog nam je u svemu bio velika inspiracija i uporište. Najteže je bilo dok su još bile malene, no s vremenom je sve sjelo na svoje mjesto, i danas su prekrasne. 


'Bdijem na sinom da se ne uguši'

Nikola Gnjidić (6) rodio se u 24. tjednu trudnoće. Liječnici su majci rekli da neće preživjeti, a zatim su to nastavili govoriti iz dana u dan kako se maleni borac uspijevao othrvati zastrašujućim dijagnozama koje su ga slijedile. Danas, šest godine poslije, i dalje se bori.

- Nikola nikada nije bio bez aparata i raznih pomagala, već četiri godine jede isključivo na sondu, a donedavno je bio ovisan o kisiku. Ima desetak dijagnoza. Moj sin je od rođenja životno ugrožen, a danas spavam s jednim okom otvorenim jer je prije nekoliko mjeseci razvio epilepsiju zbog koje prestaje disati u snu, prepričava Anamarija Bartolinčić (42) iz Zagreba.

Maleni Nikola ne vidi dobro i nagluh je, mentalno je na razini djeteta od godinu i pol.

- Cijeli moj život, sve što sam radila do prije četiri godine bio je samo priprema za Nikolu i ovaj moj današnji život, nastavlja Anamarija prepričavajući kako je oduvijek njezin put bio vrlo uspješan. Odrastajući u Zagrebu s odličnim uspjehom je završila gimnaziju, sa sjajnim prosjekom je diplomirala kemiju na PMF-u. Za supruga se udala nakon deset godina veze i u ljubavi im je na svijet stigla kći koja danas ima sedam i pol godina. Zaposlili su se, kupili stan. Nije moglo bolje. Željeli su proširiti obitelj i na njihovo veselje Anamarija je ostala trudna.

- Nikolina trudnoća je od početka bila rizična jer sam u 16. tjednu počela krvariti, no to je prošlo i do kraja nije bilo nikakvih problema. No u 23. tjednu otišla sam na pregled i paralizirala se od šoka. Liječnik je rekao da mi je prolabirao vodenjak. To znači da je već ušao u rodnicu, a kao komplikacija je moguća infekcija. Upravo se to dogodilo - prepričava ona najteže trenutku u životu.

Nikolu je rodila u 24. tjednu. Imao je 36 centimetara i 910 grama. Rodio se sa sepsom, teškim meningitisom i krvarenjem mozga visokog stupnja. Reanimirali su ga nekoliko puta, a zadnja reanimacija trajala je sat i pol. Odmah su ga stavili na respirator i postavili su mu sondu, no roditeljima su rekli neka se pripreme na najgore jer beba vjerojatno neće preživjeti noć.

Uslijedili su teški, a zatim još teži dani. Nikoli su zbog nezrelosti perforirala crijeva, pa je morao na hitnu operaciju. Zatim mu se skoro odvojila retina, pa je uslijedila nova operacija. I dalje skeptični liječnici divili su se snazi malenog borca koji nije odustajao. Uz sve to, Anamarija je postala samohrana majka jer se suprug odlučio na razvod. U borbi za život jednog i normalno odrastanje drugog djeteta, nije bilo vremena za povrijeđene osjećaje i žalopojke. Bacila se svim silama na posao i naučila sve o stanjima i dijagnozama o kojima nikada ranije nije ni čula, kamoli susrela se s njima u životu. Maleni Nikola je u bolnici na jedinici intenzivnog liječenja proveo 13 mjeseci, i tek su ga tada prvi put pustili kući

- Nitko od nas ne planira niti zna kako će nam izgledati život. Za stanje mog Nikole nitko nije kriv, nego jednostavno, eto, tako se dogodilo. Ono što me izbezumljuje u cijeloj priči je sporost sustava koji takvu, vitalno ugroženu djecu ostavlja u zrakopraznom prostoru - kaže Anamarija. 


Mama lavica

Imam trojke s posebnim potrebama. Imaju osam godina. Lorena ima cerebralnu paralizu, Mihael ima ADHD ili poremećaj hiperaktivnosti I pažnje, a  Paulina ima višestruka oštećenja, kaže je Sandra Herendić (38) iz Zagreba. Ostala je trudna u četvrtom postupku izvantjelesne oplodnje.

- Trudnoća mi je bila komplicirana i većinu sam preležala. Iznenadili smo se kad smo čuli da nosim trojke, ali istovremeno su nam se ispunili svi snovi. Bila sam jako sretna, prisjetila se Sandra. Posljednjih mjesec dana trudnoće provela je u bolnici priključena na infuziju. Dobivala je lijek koji sprečava trudove kako ne bi rodila prije vremena. Carskim rezom na svijet su u 36. tjednu trudnoće došli mališani za koje je od početka znala da imaju oštećenja. Liječnici su ih odmah uključili u program vježbi u Specijalnoj bolnici Goljak.

- To je bilo jako teško razdoblje jer smo dane i dane provodili na vježbama. No najgore je tek bilo pred nama. U prometnoj nezgodi poginuo mi je suprug, govori Sandra i zastaje tužnih očiju. Tišinu prekida tek dječji jecaj: “Tata...”. Težak udarac gotovo je dotukao mladu ženu. 

- Bruno je radio u Kontroli leta u zagrebakoj zračnoj luci. Puno su mi pomogli i još mi pomažu njegovi prijatelji. Osobno, ali I financijski. Oko 150 djelatnika Zračne luke potpisali su da im se uzima 35 kuna ili više od plaće svakog mjeseca. Taj novac uplaćuju za potrebe moje djece, objasnila je zahvalna Sandra.

Kad je suprug umro, ostala je suočena s kreditima za kuću i automobil, nemogućnošću da se zbog bolesne djece vrati na posao te s potrebom da s mališanima radi svakodnevno kako bi mogli napredovati. Nekoliko mjeseci su joj pomagali suprugovi prijatelji, no ona kaže da se morala brzo sabrati jer nije željela da drugi žive umjesto nje. Morala je nastaviti gdje su stali radi djece.

- Djecu sam upisala u Centar za odgoj I obrazovanje Slava Raškaj. Ondje su imali razrede s tek nekoliko polaznika, no svi su s posebnim potrebama. Moja djeca imaju fizička oštećenja, ali su mentalno posve zdrava. Tražila sam ispis iz te škole i prebacivanje u redovnu školu, priča Sandra. Imala je problem i s organizacijom prijevoza za Lorenu. Naime, od kuće do Slave Raškaj nije ju mogla voziti sama, a država joj nije platila prijevoz djeteta kombijem. Iako to nisu morali, iz Slave Raškaj su joj izašli u susret i poslali svog vozača. Nakon što su djeca navršila osam godina ona je dobila status majke njegovateljice za Lorenu, a zbog financijske pomoći Bruninih kolega uspjela je stati na svoje noge.

- Nitko mi ne pomaže. Imam mamu, ali ona ima karcinom dojke i bila je na operaciji. Ona se fizički ne može posvetiti djeci i pomoći mi, objašnjava Sandra dodajući odmah kako njoj zapravo I ne treba puno pomagati.

- Ovo je moj život. Na to sam se navikla, od početka je s mališanima tako. Od kad su krenuli u školu, imam nekoliko sati na dan za sebe. Dovoljno mi je prošetati se, pogledati par izloga. Ljudi to ne razumiju, ali meni je i to malo zaista dovoljno da se saberem i mogu krenuti dalje. Ne pitam se mogu li nešto i je li mi preteško. Zbog svoje djece moram ostati jaka. Oni su u svom razredu sjajno prihvaćeni i ostala djeca od njih dobivaju puno, kao i moja djeca od zdrave djece. Uvjetno rečeno, zdrava djeca se na primjeru moje djece uče ophoditi na ispravan način prema djeci sa posebnim potrebama. Uz tri osmijeha moja mališana ja ne mogu biti nesretna, zaključila je Sandra.

'Moja anđeo čuvar zove se Hab'


Rekli su mi da imam karcinom vrata maternice. Ta me vijest pogodila kao munja i potpuno mi promijenila život, započinje svoju priču Zagrepčanka Karmen Weber Damjanić (52). O borbi s teškom bolešću priča nevjerojatnom lakoćom. Imala je pet ciklusa kemoterapija, 23 zračenja, 54 sata unutrašnjeg zračenja te su joj liječnici u konačnici odstranili maternicu. Rekli su joj tada da je došla u posljednjem trenutku, te da bi za dva mjeseca sigurno već bila mrtva. No pobijedila je. 

- U meni se probudio neki inat, a bolest sam počela gledati kao dar koji je tu da mi pomogne, objašnjava dalje i dodaje kako se čovjek nikada ne može dovoljno pripremiti za bolest. Iako je imala podršku obitelji, sjajne liječnike, izvrsne medicinske sestre, ističe kako se ispod plahte u bolničkoj sobi u konačnici ipak morala suočiti sa samoćom. I bolešću.

- I tada sam upoznala svog anđela čuvara. Bila je noć. Primala sam kemoterapiju I u sobi je bio polumrak. Iznenada sam u kutu sobe ugledala svjetlost koja je rasla, a u tom blještavilu isticala se silueta anđela. Mislila sam da haluciniram, no odjedanput mi je u glavi zazvonio njegov glas. Počeli smo razgovarati telepatski, i od tada na dalje postala sam svjesna njegova prisustva, objašnjava Karmen. Anđeo joj je rekao da se zove Hab i da je njezin čuvar. Shvatila je tada da se nalazio uz njezino rame u svakoj teškoj životnoj situaciji, da je upravo on bio glas iznutra koji ju je poticao - da nazove prijatelja, da ode liječniku na pregled, da učini nešto dobro.

- Tijekom cijelog liječenja je razgovarao sa mnom o životu i govorio mi o tome kako treba uživati u malim stvarima. No  naučio me i važnu lekciju - da smo mi sami odgovorni za sebe i svoje zdravlje.

Ne treba odgađati onaj godišnji sistematski pregled jer me ništa ne boli. To što je bol izostala ne znači da je sve u redu, objašnjava Karmen. Naime, ni nju ništa nije boljelo, a strašnu dijagnozu otkrila je jer ju je glas iznutra, Hab, natjerao da ode na rutinski pregled. O svom iskustvu nije razgovarala sa suprugom.

- Mi smo vam svi sportaši. Ja sam završila kineziologiju, pokrenula sam sinkronizirao plivanje u Hrvatskoj, a suprug mi je bivši vaterpolist I trener. Za nas je ta moja bolest bila samo još jedna tekma koju treba dobiti, I tako smo se ponašali prema njoj. No o Habu nismo nikad razgovarali, tvrdi Weber Damjanić. Dodaje kako ni ona ni članovi njezine obitelji nikad nisu bili praktični vjernici. Uspješno je prebrodila ono najgore, izvukla se, pa ostalima u obitelji nije ni bilo važno kako. Važno je da je živa I zdrava.

- No meni je Hab rekao da imam zadaću. Svoje iskustvo trebala sam pretočiti u knjigu kako bih pomogla drugima u takvoj teškoj situaciji te platila svoj dug ozdravljenja, govori Karmen. I tako je učinila. Napisala je autobiografsku knjigu Dodir svjetla koja govori o ozdravljenju I anđelima čuvarima.

- To nipošto nije knjiga o bolesti ni o dijagnozama.. Pisala sam je za one koji te dijagnoze već imaju, ali traže nešto da ih trgne i izvuče, ustvrdila je Karmen. I danas razgovara sa Habom, ali susreću se manje jer joj je u bolesti bio potrebniji. Kaže kako ju je naučio meditaciju kojom će ga dozvati. Danas, 11 godina poslije svega, ona je potpuno zdrava. Vodi Centar sportova u vodi Delfinček gdje je trenerica, a suprug je trener u vaterpolo klubu Mladost. Naučila je kako svakoga dana iskoristiti 10 minuta za sebe I uživanje u životu, a u tome joj pomaže I 15-godišnji sin. U vrijeme njezine borbe za život imao je samo četiri godine I nije puno razumio o tome što mu roditelji proživljavaju. Otvorena srca I vedra pogleda, podržava svoju mamu pojašnjavajući da svatko od nas ima anđela čuvara, no rijetki imaju čast upoznati ga. Karmen je nakon svega počela istraživati i ustanovila da su i mnogi drugi proživjeli iskustvo slično njezinu.

- Mnogi su upoznali svoje anđele. Zanimljivo je i da ljudi koji se rađaju slijepi točno znaju opisati kako izgleda obris anđela. Iako sam sigurna u svoje iskustvo, to mi je bila još samo jedna potvrda da znam o čemu govorim, zaključila je nasmijana Karmen. 

Više pročitajte u specijalu Dan žena

Idi na 24sata

Komentari 45

  • Cipelcug 08.03.2016.

    Drage moje SRETAN VAM DAN ŽENA naravno i svi dani u godini!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

  • ukinimo supermarkete 08.03.2016.

    nevalja vam top-lista.ne poznajete moju zenu.uuu najstrasnija...

  • Marko Markic 08.03.2016.

    http://cestitka-za-rodendan.com/poruke-za-dan-zena/

Komentiraj...
Vidi sve komentare