Obrana Sajmišta započela je rano, već u lipnju. Obranu tog dijela formirali su prvi zapovjednik Sajmišta Damjan Samardžić i njegov zamjenik Zlatko Šutković. Zbog svojih velikih trbuha sami su sebi dali ratne nadimke “Veliki bojler” i “Mali bojler” i po njima ostali zapamćeni.
Nakon što su Samardžić i Šutković prešli u ZNG na Opatovcu, zapovjedništvo Sajmištem 15. lipnja 1991. godine preuzeo je Petar Kačić, koji je, iz istog šaljivog razloga, uzeo nadimak “Srednji bojler”, dok je njegov zamjenik, tad 24-godišnji Miroslav Sučić, dobio nadimak “Bojlerčić”.
Sajmište je postajalo dio grada u kojemu su se vodile teške borbe za svaku kuću. Vrlo brzo se ispostavilo da je Kačić bio za Sajmište ono što je Blago Zadro bio za Borovo naselje.
Istinski vođa, heroj, motivator, autoritet.
- Staložen, ozbiljan, imali smo beskrajno povjerenje u njega. Strašan čovjek, hrabar. U svakom trenutku znao se postaviti prema svakome od nas, dići nas kad nam je teško. Prvi je naprijed uvijek bio on, onda svi mi. Imao sam tad 23 godine, Petar mi je bio kao otac. Plakao sam kao dijete kad je poginuo - kaže za njega vukovarski branitelj Slavko Jurić.
Ni ranjavanje u ruku krajem rujna nije spriječilo Kačića da se nastavi boriti u rovu sa svojim dečkima. Naime, nakon što mu je u bolnici sanirana prostrjelna rana, Petar je otišao u sklonište na Olajnici, gdje mu je tad boravila obitelj, supruga i troje djece. Već idući dan, 2. listopada, k njemu su došli mlađi dečki s položaja i donijeli mu motorolu koju je prethodni dan od njih zatražio. Njegova supruga Irena vidjela ga je kako izlazi sa svojim dečkima ispred skloništa.
Mislila je da ih je samo otišao ispratiti, no Petar je s motorole čuo da je na njihov položaj na Sajmištu započeo težak napad minobacačima, pješadijom i tenkovima. Petar nije želio svoje dečke ostaviti same i pošao je s njima jer zapovjedniku je uvijek mjesto ispred svih vojnika. I otišao je. Tad ga je vidjela zadnji put.
Gotovo pred kraj bitke, preko grudi, presjekao ga je rafal iz jednog tenka koji je ostao neopažen u dvorištu kuće. Još živoga suborci su ga odvezli u vukovarsku bolnicu. Doktor Njavro ga je pokušao operirati, ali bilo je prekasno.
Njegovo tijelo suborci su položili u sanduk koji su mu napravili i na njemu napisali ime. Tijelo mu je premještano tri puta, a 1998. godine je pokopan na riječkom groblju, u istom grobu uz sina Igora, najmlađu žrtvu Ovčare.
Kad je poginuo, Petar Kačić je imao 44 godine. Igor je imao 16. Iz Vukovarske bolnice izvukao ga je ratni zločinac Veselin Šljivančanin. Ubijen je jer je bio sin oca zapovjednika i heroja. Za njih dvojicu Vukovar je podignuo Spomenik ocu i sinu. Poslije pogibije zapovjednika Petra Kačića, Sajmište je preuzeo zapovjednik Ivica Jurkić, no i on je ubrzo poginuo. Poslije njega je zapovjednik bio Dane Tustonjić, koji je prvo ranjen, pa ubijen na Ovčari. Njega je zamijenio Tihomir Gredelj, koji je došao u Vukovar iz Zagreba. Bio je zapovjednik samo jedan dan, jer je već sljedeću noć poginuo od snajpera u kući na položaju. Poslije njega zapovjednici su bili Zdenko Potočić i Krešimir Čutura.
- Mijenjali smo se kao na traci. Kako koji pogine, dođe sljedeći - kaže danas Čutura. Nakon njega zapovjednik je bio Josip Tomašić Osa, a onda je zapovijedanje preuzeo Nikica Burić - Samoborac.
- Pitali su me Vukovarci jesam li došao iz Legije stranaca. Rekoh ne, iz Samobora. Tako su me i nazvali. Nije prošlo ni sat kako sam raspoređen na položaj, iz škole je uslijedio pješački napad. Moje vatreno krštenje. Našao sam se na prvoj liniji, skočio nasred ceste i rafalom zaustavio njihovo napredovanje - prisjetio se Nikica Burić dolaska u Vukovar.