Zvonko Kovačević Kova (53) ratni je put započeo u lipnju 1991. godine. Kao 25-godišnjak prijavio se u Zbor narodne garde i postao pripadnik Samostalnog zrakoplovnog voda 4. gardijske brigade.
Naime, Kovačević je od malih nogu zavolio padobranstvo. Već sa 16 godina izveo je prve skokove, a kao ročni vojnik u JNA bio je pripadnik 63. padobranske pukovnije, najelitnije jedinice tadašnje vojske.
Oluju je dočekao kao pripadnik Operativno-nastavnog odjela 4. gardijske brigade.
Ali od 1991. do 1995. i pobjedonosne Oluje prošao je mnogo toga...
- Prijavio sam se u lipnju 1991. godine, a već početkom 1992. godine doživio sam pravu katastrofu, tako to zovem. Avion u kojem sam bio s pet mojih prijatelja i suboraca se srušio. Svi su poginuli osim mene, Bog me sačuvao. Letjeli smo iz Sinja za Divulje i odmah nakon polijetanja zapeli smo o žice dalekovoda. Naš transportni avion se srušio - ispričao nam je Kovačević, koji je već nekoliko dana kasnije bio na frontu.
- Izašao sam iz bolnice na vlastitu odgovornost i otišao na južno bojište, u zaleđe Neuma kao pripadnik diverzantskog voda. I tamo je bilo puno teških situacija, ali i recimo zarobljavanja neprijateljskih vojnika. Neću ih zvati četnicima jer je među njima bilo puno mladih i mobiliziranih koji možda nisu dijelili te svjetonazore. A prema njima smo postupali časno, kako nam je u prvom redu nalagao naš odgoj, katolički i kršćanski, uz poštovanje Ženevske konvencije. Svi su ti zarobljenici predani Crvenom križu i svi su se vratili svojim kućama - ističe Kovačević.
Nakon toga je završio časničku školu u Zagrebu, odakle je raspoređen u operativno-nastavni odjel 4. brigade.
S njom je prošao sve terene: Maslenicu, Zimu 94, kasnije Skok 1 i 2, Ljeto 95, Maestral i, naravno, u međuvremenu Oluju.
- Radi se o odjelu koji je u biti srce brigade, koji planira i provodi zapovjednikove ideje, odatle su išle sve zapovijedi i prosudbe.
Moja konkretna zadaća bila je izrada topografskih karata, takozvanih ‘karata pozicija’, koje su koristile postrojbe na terenu. Te karte nikako nisu smjele pasti u neprijateljske ruke, a morali smo, isto tako, neprestano izrađivati nove kako bi naše postrojbe napredovale. Često sam išao po terenu u pratnji vozača s borbenim iskustvom kako bismo imali što bolje podatke za izradu karata. Zapovjednik Krstičević bi mi znao reći: ‘Kova, nemoj da mi brigada izađe iz karte!’. I bila je to ozbiljna stvar, morali smo predviđati kretanje naših postrojbi koje su znale biti i prebrze u napredovanju - prisjetio se Kovačević.
Oluju je dočekao na pravcu Grahovo - Knin, na Crvenoj zemlji.
- Vijest da su naši ušli u Knin dočekali smo euforično i svi smo krenuli tamo. Pri ulasku smo vidjeli dečke iz 7. brigade kako piju pivo. Pozvali su nas da sjednemo s njima i to je uspomena koja se ne zaboravlja. A sjećam se ni da nitko od nas nije spavao gotovo pet dana. Evo, od 3 do 7. kolovoza nisam spavao ni sat i pol ukupno. A mi smo svi skupa, pogotovo pripadnici 4. i 7. gardijske brigade, jedva čekali trenutak za oslobođenje Knina i ostalih okupiranih dijelova Hrvatske. Željeli smo na isti način osloboditi i Vukovar te istočnu Slavoniju, ali je netko manje vruće glave odlučio da to nije vrijedno žrtava. Dani provedeni u ratu, a i nekoliko godina nakon toga najponosniji su dio mojega života - zaključio je Zvonko Kovačević Kova.