Inspekcijski nalaz Ministarstva zdravstva trebao bi pokazati je li itko zakazao u slučaju smrti 22-godišnjeg Mattea Ružića iz Zaprešića. Za Novu TV o cijelom slučaju, ali i o stanju u hrvatskom zdravstvu, je progovorila Maja Grba-Bujević, ravnateljica Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu.

Gospođo Grba-Bujević, vodite Zavod za hitnu medicinu. Smatrate li se i Vi odgovornom za ovaj tragičan slučaj?

Nisam tu ja važna. Ja bih vama, i svima onima koji nas gledaju, da je moj zavod, hrvatski Zavod za hitnu medicinu, državni zavod. Mi donosimo protokole, standarde, surađujemo zajedno na izradi mreže, tražimo sva poboljšanja u sustavu, sve što se da napraviti.
Vezano uz sve što radimo, a sve je u cilju da spasimo ljudski život, moj 30-godišnji rad s hitnim pacijentima mi daje za pravo da kažem da danas spašavamo više života nego prije. Posao u hitnoj medici je strašno težak. On je težak i naporan. Težak je za liječnike i za medicinske sestre. Nije lako odgovarati za ljudski život, nije lako svaki dan davati cijelog sebe da spasiš nečiji život.

Je li sustav dobro strukturiran?

Sustav svakako zahtjeva poboljšanje i na tome se intenzivno radi i svih ovih godina se unaprjeđuje. Moramo znati da je sustav prije pokretanje reforme bio drugačije organiziran. Imali smo četiri velika centra koja su imali hitnu koju imaju danas. Ne jednako opremljenu ni jednako educiranu, ali su je imali. Ostatak zemlje, to jest 80 posto nje, bio je prepušten organizacijskim modelima koji su rađeni ovisno o tome kako se nekom svidjelo.

Ja sam tada, prije te reforme, isto tako radila u hitnoj i znam da je u Karlovačkoj županiji bio samo jedan defibrilator i on se nalazio u Karlovcu. Ostali timovi defibrilator nisu imali. Nisu imali suvremenu opremu s kojom se treba raditi, nisu imali edukaciju i zbog toga se krenulo s reformom.

Tko je konkretno odgovoran za smrt mladića iz Zaprešića?

Ministar Kujundžić je rekao da će inspekcijski nalaz biti gotov u četvrtak. Ne bih željela ništa prejudicirati niti u ikoga upirati prstom. Mi moramo znati da je kod model organizacije decentralizirani, za razliku od nekih zemalja s centraliziranim modelom. Moj zavod radi ovo što sam vam rekla, a mi nemamo vozila i nemamo djelatnike. Županijski zavodi su u vlasništvu županije i oni provode djelatnost hitne medicine. Inspekcijski nadzor će biti završen, a onda ćemo trijezne glave vidjeti što se dogodilo.

Pretpostavljam da Vi ne znate što je u tom nalazu.

Ja to ne znam niti bi bilo normalno da znam.

Može li broj timova na terenu pokriti sve pozive i potrebe?

Ova mreža ima veliki broj timova. Međutim, njih nikada nije dosta jer su potrebe velike. Mi u ovom trenutku brinemo o strašno velikom broju turista koji se nalaze na našoj obali, a zapravo smo na prometnice dodali 20 timova kako bi u tome pomogli.

I znate što su naši otoci. Nije jednostavno i nije moguće očekivati da u našoj zemlji, kojoj nedostaje liječnika, tim hitne kakav imamo u Zagrebu imamo, recimo, na Visu. Ne može se naći pet doktora da tamo budu samo za hitne slučajeve. Tamo nam pomažu liječnici obiteljske medicine koji su u pripravnosti. Oni su dostupni na poziv ,izlaze na teren i nije im lako. Ja sam specijalist anesteziologije, ali mi svaki put srce zakuca jače kad se radi o pacijentu koji je daleko od bolnice. To nije lako.

Hoće li se mijenjati postojeći sustav? Nije li ovaj događaj ukazao na slabosti u organizaciji?

Ja bih da pričekamo i vidimo što se stvarno dogodilo. Ne mogu dozvoliti da se upire prstom u moje hitnjake. Oni rade vrijedan posao i jako im je teško. To je strašan posao. Vi morate znati, dozvolite mi da to kažem, oni riskiraju svoj život kad uđu u smrskani auto i čekaju da vatrogasci, koji su divni ljudi, to razrežu i pomognu tog pacijenta iznijeti van. Onda tek počinje prava borba za svaku sekundu do dolaska u bolnicu.

Naravno da želimo da svaki pacijent ima jednako pravo, ali nije to lako postići. Ja na to nemam utjecaj, ja sam mali kotačić koji se silno trudi poboljšati sve što se poboljšati da. Mene veseli što smo uspjeli osigurati sredstva za brodove za hitnu medicinu. To će poboljšati sustav. Trebaju nam helikopteri, pravi namjenski helikopteri koji mogu sletjeti na cestu ili dvorište. Na tom tragu se puno radi. Da, treba unaprijediti sustav. Da, to je prestrašno.

Ja sam svjesna da nema pravih riječi koje bi ublažile i šok i bol, te izražavam duboku sućut Matteovoj obitelji koja je doživjela takvu stvar. Za mene, koja 30 godina radim u tom sustavu, koja sam, kao i svi ljudi koji sa mnom rade, svaki dan u spašavanju života, je to prestrašno. Želim da svi zajedno hladne glave sjednemo i vidimo što možemo napraviti. Možemo napraviti svašta, samo trebamo svi željeti da se to napravi i trebamo svi na tome raditi. To znači da trebamo od malih nogu učiti ljude pružati prvu pomoć. Oni koji su na licu mjesta trebaju znati što rade i oni mogu spasiti život. Hitna ne može svugdje za tri minuta, a za tri minute mozak strada. To treba urediti na način da svi zajedno spašavamo te ljude.

Danas nam uistinu pomažu i policija i vatrogasci. A hitnjaci, usprkos svojem trudu, niti imaju beneficirani radni staž niti imaju odgovarajuće plaće. Vi morate znati da doktor u hitnoj dobije 80 kuna po satu, s time da svaki sat ide kući. To su toliko mala sredstva da naši tehničari dobivaju 50 kuna po satu, da riskiraju svoje živote i da se maksimalno trude.

Znači, ipak je problem u ulaganjima i politici?

Ne, ja to ne volim zvati politikom. Svi se trebamo osvijestiti i reći da nam treba zajedništvo i da svi moramo uprijeti od školstva preko zdravstva da se nemile situacije svedu na najmanji mogući broj jer svaki izgubljeni život za nas koji to radimo je teška situacija s kojom uvijek idemo kući.