- Messi ili Ronaldo, koga više voliš -  pitao je premijer Srbije Aleksandar Vučić dječaka iz Sirije koji je s roditeljima već drugi dan boravio u parku pored Lastina autobusnog kolodvora u Beogradu. Bio je to Vučićev nenajavljeni dolazak među stotine izbjeglica koji se već mjesecima, u usputnom predahu prije nastavka svojih putovanja u bolji život, okupljaju u središtu Beograda.

- Ronalda! -  odgovorio je dječak iz Sirije kojeg razvidno nije impresionirao dolazak najmoćnijeg političara Srbije među njihove šatore i kartonske nastambe.

POGLEDAJTE VIDEO: Život izbjeglica na otvorenom u Beogradu

Dječak je, naime, tvrde njegovi roditelji Muhamed i Fatima, nakon dva mjeseca konačno dobio mogućnost da se malo istrči i poigra s vršnjacima kojih je po beogradskim parkovima oko autobusnog i željezničkog kolodvora nekoliko desetaka. Odnekud se pojavila i lopta i djeca su bez problema mogla započeti svoje poistovjećivanje s nogometnim velikanima. Samirov brzi odgovor Vučiću bio je, u stvari, logična reakcija dječaka koji je tako htio što prije nastaviti svoju igru. Jer, za samo nekoliko sati, putovanje se trebalo nastaviti.

- Večeras idemo dalje, u Kanjižu. Tamo opet ostajemo do daljnjega, nekoliko dana ili, daj Bože, nekoliko sati, i onda još samo prelazak granice u Mađarsku. Takva nam je sudbina već neko vrijeme, malo se vozimo pa čekamo pa hodamo pa plovimo... Svatko od nas ima svoju tešku sudbinu u mislima koje nas nikada neće napustiti. I, vjerujte nam, nitko od nas nije od sreće napustio svoje domove. Sretni smo što je naš sin tako brzo odgovorio premijeru koji nam je darovao paketić u kojem su bili deka i keksi. To znači da naš sin, unatoč svim nevoljama koje prolazimo, još uvijek nije izgubio svoje djetinjstvo i da za njega ima nade. A to je najvažnije - pričaju Muhamed i Fatima.

Beogradski hoteli ne smiju smjestiti nikoga bez putovnice

Yasin Ahmed (22) iz Mogadišua u Somaliji trebao je imati lagodno putovanje iz svoje ratom poharane zemlje u Englesku, no ovo dijete diplomata, somalijskog veleposlanika u Iranu, prošlo je poput većine nesretnika – pakao.

- Kad sam se odlučio napustiti zemlju, otišao sam prvo u Keniju, a od tamo avionom u Istanbul. Tamo sam se trebao spojiti s obitelji. Čekajući roditelje i ženu zaposlio sam se i počeo raditi u trgovini. No, turske vlasti su procijenile da sam to radio ilegalno, uhitili su me i držali čak šest mjeseci u zatvoru! Pustili su me, ali ne i dali dokumente. Od očevih prijatelja iz američkog veleposlanstva sam posudio nešto novca da bih platio plovidbu čamcem do grčkog otoka Samos i dalje prema Zapadu. Nakon 12 dana na Samosu dočepao sam se Atene, tamo sam bio dva dana, a odatle sam krenuo autobusom u Makedoniju. Grci su nas samo propustili da pređemo granicu, a u Đevđeliji sam se ukrcao u vlak do sjevera Makedonije. Tamo sam izašao iz vlaka i onda 50 kilometara pješačio do prvog grada u Srbiji. Tu sam se prijavio, dobio dopuštenje da 72 sata mogu boraviti u Srbiji, ali da poslije toga mi prijeti izgon iz zemlje ako me uhvate. Sjeo sam u prvi autobus za Beograd i – evo me sad u parku. Čekam 'vezu' i večeras nastavljam dalje, prema Mađarskoj. Žena mi je u Londonu, a roditelji u SAD-u, nadam se uskoro sresti s njima, priča Yasin.

On bi umjesto u parku radije spavao u hotelu, novac mu nije problem, ali nema dokumente. U beogradskim hotelima, izgleda, imaju naputak da ne smiju smjestiti nikoga bez putovnice, tvrdi Yasin.

Mustafu iz Homsa u Siriji zatekli smo dobro raspoloženog pored slavine u parku iz koje je tekla voda.

- Konačno da se operem! Maloprije sam stigao vlakom iz Preševa, ne bih takve vožnje i sve ovo što prolazimo na putu nikome poželio -  priča Mustafa.

Njegov cilj, kao i većini imigranata koji su ispunili beogradske parkove, barem u srbijanskom dijelu putovanja je – Kanjiža. Za ništa drugo i ne znaju, jer, tvrdi Mustafa, "to je ruta koja je provjerena i s koje svakodnevno dobijamo informacije o prohodnosti".

- Kaže se da ako nešto ne ide – plati, a ako ni tada ne ide – puno plati! Izgleda da je ova ruta preko Kanjiže dobro podmazana novcem , jer ne znam nijedan slučaj bliskih prijatelja, kojih je puno krenulo u tom smjeru, da se vratio ili nije uspio preći u Mađarsku. Neki nam sugeriraju da se okrenemo Hrvatskoj, ali ja ni ne znam gdje je ta zemlja. Imam samo brojeve prijatelja koji su krenuli prije mene i koji me navode kuda treba ići. Isto radim i ja informirajući prijatelje iza mene što raditi - priča Mustafa.

Ograda koja bi trebala spriječiti imigrante od ulaska u Mađarsku ubrzano se dovršava . Dok nije gotova, svakodnevno deseci očajnika prelaze granicu u strahu kad će mađarski policajci, ako ih susretnu, izgovoriti 'čarobnu riječ' - azil, čime njihov status u toj državi postaje ilegalan. I vraćaju ih natrag.

Nakon povratka u Srbiju, okreću se i pokušavaju ponovno.

Sirijci imaju najviše novaca i točno znaju kamo idu

Oni koji imaju sreće prebacuju se u jedan od tri izbjeglička kampa, odakle pokušavaju krenuti dalje prema Austriji i Njemačkoj.

Sirijci, koji su za razliku od drugih imigranata obrazovaniji i imućniji , imaju i razrađeniji plan, dok su drugi tek u potrazi za boljim životom.

Kad do kraja ovog mjeseca Mađari dovrše gradnju četiri metra visoke metalne barijere obrubljene bodljikavom žicom, duž granice sa Srbijom, rijeka očajnika koja navire iz Srbije skrenut će iz svojeg toka. I to na zapad - prema Hrvatskoj.

Makedonija ipak pustila dio izbjeglica

Nakon što je Makedonija u četvrtak zatvorila granicu s Grčkom i na teren poslala vojsku u petak su ipak dio izbjeglica pustili da uđu u njihovu zemlju. Riječ je uglavnom o obiteljima s djecom i trudnicama.

Makedonski portal Plusinfo javlja da se na željezničkoj stanici u Gevgeliji nalazi oko 500 izbjeglica koje su prešle granicu i čekaju vlak za Tabanovce, selo koje se nalazi na granici sa Srbijom.

Stanica prodaje sve od hrane do cigareta, a cijene su skočile. Portal navodi da šest boca hladne vode košta deset eura, a čokolada pet eura.

Podsjetimo, u petak je stanje u Makedoniji bilo krajnje kaotično. Policija je suzavcem tjerala izbjeglice, a Amnesty International tvrdi da su dobili informacije da je policija tukla izbjeglice te da su pucali u zrak kako bi spriječili prolazak izbjeglica kroz bodljikavu žicu. Navodno su pri tome koristili gumene metke.