28. prosinca 1908. godine, u 5.20 ujutro, sicilijansku luku Messinu pogodio je prvi od tri katastrofalna potresa, koji su razorili devedeset posto građevina i odnijeli živote većine stanovnika. Točan broj poginulih se ne zna. Tadašnje neslužbene procjene spominju brojku od 75.000 ljudi u samoj Messini, 40.000 u luci Reggio di Calabria te oko 27.000 u gradovima i selima duž Messinskog prolaza. Potres je udario jačinom od 7.5 stupnjeva po Richterovoj ljestvici, a njegov epicentar bio je ispod Messinskog prolaza, koji odvaja Siciliju od talijanskog kopna. Do danas je to najrazorniji potres koji se ikad dogodio u Europi.
Bio je to tek početak užasa. Tek što su se preživjeli počeli izvlačiti iz ruševina, u more ih je pomeo tsunami visok između 8 i 12 metara, koji se dogodio desetak minuta nakon potresa. More se prvo povuklo 70 metara od obale, a prvi tsunami nosio je ostatke zgrada, željezničke pruge, mostove. Uslijedili su drugi i treći tsunami koji su dokrajčili cijelu calabrijsku obalu, a nakon povlačenja tsunamija po ulicama su plutali uništeni brodovi, mrtva tijela i mrtve životinje. Tsunami je odnio još dvije tisuće života, a dva sata kasnije tsunami je udario obale Malte.
Potres i tsunami odnijeli su puno više života nego se isprva mislilo, a razlog je bio dolazak velikog broja Talijana iz drugih gradova koji su u Messinu stigli na izvedbu Verdijeve opere Aida.
Međutim, nije samo tsunami odnio još života. Drugi su poginuli u velikom požaru koji je buknuo zbog probijena plinskog voda, a požar je zahvatio cijeli grad što je uzrokovalo dodatni kaos. Osim toga, zemlja se nije prestala tresti, nizali su se manji potresi koji su do kraja sravnili sve građevine, pa je na kraju u regiji tek nekih 50-ak zgrada ostalo stajati, sve ostalo se srušilo.
'Zemlja je stenjala kao u bolovima. Kuća se urušila na nas uz gromoglasan tresak. Ulazna vrata bila su zaglavljena, pa sam ispuzao kroz mali otvor pored njih i pomogao ostalima da se izvuku na sigurno', posvjedočio je Francesco Calabresi, jedan od rijetkih preživjelih.
Hrabri čovjek uspio je spasiti suprugu, sina i teško pokretnu majku Rossinu. Kad se starica osvrnula oko sebe, suze su joj kliznule niz obraze. Prozborila je tek jednu rečenicu: 'Messina više ne postoji'.
Članove obitelji Calabresi spasila je činjenica da su živjeli u maloj, solidno izgrađenoj kući. Suprotno tome, domovi bogataša bili su smrtonosne zamke – impresivne palače i javne zgrade Messine imale su visoke i tanke zidove od šljunka. Katedrala, vojne barake, hoteli – sve se srušilo, povlačeći za sobom okolne zgrade, kao u partiji paklenog domina. Izvještaji spominju gole ljude koji su ozlijeđeni teturali razvalinama ulica, a u rukama su nosili slike svetaca. Ljudi su golim rukama razgrtali ruševine i tražili najmilije, a ulice su bile pune ozlijeđenih koji su ležali i vrištali u bolovima tražeći pomoć. Bolnice u Messini bile su skroz uništene, a praktički svi liječnici i medicinske sestre su poginuli, pa tako ozlijeđeni u Messini i Calabriji nisu mogli dobiti nikakvu medicinsku pomoć. Poginuli su gotovo svi policajci iz grada, kao i gradski vijećnici.
Šteta je bila ogromna, jer gotovo nijedna zgrada u Messini nije bila građena da bude otporna na potres. Osim toga, gradili su vrlo masivne i teške krovove, fasade su bile ukrašene teškim i masivnim ornamentima, a u kombinaciji s mekim tlom koje je specifično za to područje, posljedice su bile katastrofalne.
Nakon katastrofalnog potresa, Messina je obnovljena po novim građevinskim propisima – sa širokim ulicama i niskim građevinama od armiranog betona.