Nusreta Ćedić (53) polako je gurala bicikl pretovaren krcatim vrećicama. Kad je došla do kontejnera broj 2 duboko je uzdahnula, posegnula za ključem koji je držala u dubokom džepu, otključala vrata i - zastala. Netremice je nekoliko minuta gledala sablasno bijeli kontejner veličine 14 četvornih metara i opremljen četirima poljskim krevetima, platnenim ormarom i sklopivim stolcima. Ključ za kontejner je dobila noć prije i tek sada je postala svjesna gdje će odsad živjeti. I što je najgore - to može trajati mjesecima, godinama...
Kad je napokon odlučila ući u svoj novi dom, zaplakala je. Sve frustracije koje su joj se nakupile protekla gotovo dva mjeseca sad su poput kiše izlazile u potoku suza.
- Ovako je svima, nismo jedini, sve nas je ista nesreća pogodila - kaže. Kad se malo sabrala i sa suprugom Taibom (63), kćeri Idom te unukom Leom pozorno razgledala novi dom, priznala je da je kontejner “jackpot” za uvjete u kojima je boravila posljednjih tjedana.
- Živjeli smo pod nasipom, u dijelu Gunje koji je najgore stradao u poplavama. Nama je sve propalo - dvije kuće, štala, ljetna kuhinja. Sve te objekte je komisija odredila za rušenje! Voda je tamo danima bila viša od tri metra. Došla je tako brzo da ništa nisam uspjela spasiti. Jedino što smo uspjeli ponijeti u izbjeglištvo je oko 3000 kuna. Nismo se nigdje htjeli gurati, nikome smetati tako da je novac brzo otišao, a morali smo platiti i registraciju traktora! Posljednja dva tjedna, kad smo se odlučili vratiti kući, spavali smo doslovno u traktorskoj prikolici - govori.
U usporedbi s tim, kontejner je hotel s pet zvjezdica, nastavlja Nuseta.
Kad je u kontejner - svoj novi dom unijela gomilu vrećica koje je
donijela, ponovo je izašla, uzela bicikl i uputila se prema kućama u
dijelu Gunje koji Gunjanci zovu Abesinija. Odlazeći nam je poručila da u
kontejneru ionako nema što raditi, “tu je samo da prespava, iz kuća koje
se trebaju srušiti treba iznijeti ono malo preostalih i preživjelih
uspomena”.