Na samom kraju “Potrage za izgubljenim vremenom”, do kojeg malo koji čitatelj dođe, glavnog junaka, koji se ne zove slučajno Marcel, neki glatki kamen pod nogama u dvorištu palače podsjeti na podjednako glatki kamen u bazilici svetoga Marka u Veneciji. Kako je kraj “Potrage” istodobno i njezin početak, jer na kraju romana dogodi se to da junak odluči napisati roman, tako i Venecija, zajedno s tim kamenom iz Svetoga Marka postaje kamen temeljac Proustova romana. Kako je to u stvarnosti izgledalo? Marcel Proust s majkom posjećuje Veneciju na proljeće 1900., malo prije nego što će pasti znameniti Campanille na Trgu svetoga Marka, a boravit će u njoj još nekoliko dana na jesen iste godine.
Tada je on potpuno nepoznat pisac, koji se tek sprema početi prevoditi nedavno preminulog Johna Ruskina, najpoznatijeg po knjizi “Kamenje Venecije”. Proust će prevesti dvije Ruskinove knjige, bez obzira na to što nije baš znao engleski. U tome će mu pomoći njegova majka koja je bila iz jedne od najuglednijih židovskih obitelji Weilovih i koja je savršeno govorila više stranih jezika. Majka je navodno Marcelu radila “prvu ruku” prijevoda, koje bi potom on pretakao u umjetničku prozu.
Nije slučajno da Proust dolazi u Veneciju tek nakon Ruskinove smrti: u strahu da grad ne vidi očima svog učitelja i obožavatelja Venecije, on u nju dođe tek kada više nema izgleda da će u njoj sresti Johna kako crta pročelja palača na Velikom Kanalu. Ruskin je tako ludo zavolio Veneciju da će zbog nje zanemariti prekrasnu i mladu crvenokosu Effie, koju će tješiti austrijski časnici, a da Johnu to neće smetati.