Daleko od civilizacije, na samom rubu zadarske županije u mjestu Drenovac Osredački, bez struje i tekuće vode, starica Smilja Ševo živjela je godinama. O njoj smo pisali u siječnju 2025. godine. Njena priča ganula je srca. Bila je jedina stalna stanovnica, prvi susjedi živjeli su preko livade, ali u drugoj državi, odnosno Bosni i Hercegovini. Živjela je u staroj trošnoj kućici, okružena svojim mačkama. Požalila nam se tada kako su joj drva mokra pa teško gore. Za suha nije imala novca... Ljude nije viđala mjesecima jer u njeno selo se mora doći preko BiH, kroz stijene i kamenje. Unatoč samoći te iznimnom teškim nehumanim uvjetima, sa svojim mačkama dijelila je sve. U Dom za starije osobe je odbijala otići, a unatoč pokušajima da je se nagovori na takvu odluku, pri njoj je ostala do samog kraja svog životnog puta. Smilja je, kako smo doznali, preminula u siječnju, u 88. godini života.
- Naša ekipa iz Knina išla je kod Smilje nekih 4-5 puta, ali je ta inicijativa pokrenula i druge ljude koji su samoinicijativno odlazili kod nje. Mi smo joj uzeli nove transformatore za struju, nosili joj šporet, posteljinu, pokrivače, odjeću i obuću koju su nam donosili i uzimali drugi ljudi sa željom da joj pomognu. Uz to, nosili smo joj prehrambene, dugotrajne namirnice, pakete stvari koje su nam slali ljudi iz različitih krajeva Hrvatske te hranu za mačke. Imali smo radne akcije, kao što su čišćenje kuće i priprema drva za ogrjev. To je ono što smo mi radili, ali nije to sve bila naša zasluga, već ljudi koje je priča o Smilji i njenom životu stvarno dirnula - kazala je Vaska Radulović, koja je s prijateljima volonterima pomagala Smilji u svoje slobodno vrijeme. Upravo jedan volonter bio je kod bake na prelasku godine.
- Odnio joj je paket što se skupljali kolegijalno na njegovom radnom mjestu - kazala je Vaska. No, taj posjet, na samom kraju stare godine bio je i posljednji put da je Smilja viđena na životu. Starica je umrla u svom trošnom kućerku u samoći 2. siječnjau.
I sam čin posljednjeg putovanja na počinak bio je kompliciran, baš kao i Smiljin život. Naime, zapadao je snijeg pa se moralo čekati da okopni jer prolaska u takvim uvjetima do Drenovca Osredačkog jednostavno nema.
- Sve je bilo toliko tužno jer na kraju i sam odlazak bake je bio nevjerojatno težak. Skupili su se dobrovoljci, to je bio najmanji problem, ali malo groblje smješteno je na sjevernoj strani brda iznad kuća, pa smo lijes nosili i prtili snijeg - kazuje volonter, koji je pomogao da baka se uopće ukopa.
Nakon Smilje u Drenovcu Osredačkom nije ostala kuća iz koje se zimi vidi dim. Nekada je selo živjelo sasvim solidnim životom, a imali su i željezničku stanicu na trasi Unske pruge te su za nekoliko minuta mogli stići u najbliži Knin. Prije 116 godina, postoji zapis, u tom je selu izbrojano 190 stalnih stanovnika, a stoljeće kasnije nema više ni jedne žive duše. Ni Unska pruga nije u funkciji više od 30 godina. Stanovništvo je nakon Domovinskog rata raseljeno, a u selo su se vratili samo stariji stanovnici, i skoro dvadeset godina su živjeli bez struje, koja je na kraju dobivena zahvaljujući solarima. Do prije desetak godina u njemu je živjelo i do deset osoba, a tada najmlađi stanovnik mjesta je imao preko 60 godina. Godina za godinom, broj stalnih stanovnika se u 2026. sveo na nulu. Kao zadnja stanovnica ostat će upisana draga Smilja Ševo.
- Naše društvo Crvenog Križa skrbi za oko 150 osoba, broj nam je uvijek otprilike isti kroz godine. Ima još ljudi, koji žive na nepristupačnim terenima, no Smilja je bila baš na najudaljenijem mjestu, 39 kilometara od Gračaca, ali prolazak do nje je uključivao prelazak granice s BiH i vožnju iznimno opasnim putevima - kazala je Natalia Turbić, ravnateljica Crvenog Križa Gračac.
Na samo pedesetak kilometara zračne linije od obale koja se promovira kao mondeno mjesto za život postojao je skoro pa paralelan svijet u kojemu žive ljudi, iza ruba egzistencije. Smilja je, kako nam je sama jednom prilikom rekla, nekada bila seoska ljepotica, ali živjela je mučenički život ispod brda kojeg je jedino poznavala. Slabo je marila za vanjski svijet, njoj su bile dovoljne jedino njene mačke i hrana koja je nekim čudom stizala do nje, čak i u nemogućim zimskim uvjetima. Mačke su se preselile kod prvih naseljenih kuća u susjednu državu, ni one ne žele biti same bez ljudskog društva.