Oni koji su bili vani, svi su izgledali isto. Ispred sebe su držali ruke s kojih je visjela koža, prisjeća se Takashi Teramota, koji je preživio udar atomske bombe. Došao je u Zagreb iznijeti svoja iskustva na predavanjima u Hrvatskom školskom muzeju.

U trenutku nuklearne eksplozije 6. kolovoza 1945.  godine bio je u kući, a to mu je spasilo život. 

- Tog vrućeg ljetnog jutra bio sam vani. Rekli su nam da su se američki bombarderi povukli pa smo se mi djeca igrali. Majka me je nakon nekog vremena pozvala u kuću jer sam trebao ići kod doktora. Dok sam je čekao, osjetio sam snažan bljesak iza sebe, a potom potpuno pomračenje. Sve se zacrnilo - prisjeća se hibakusha Teramota.

Sjećati se Hiroshime znači posvetiti se trajnom miru; papa Ivan Pavao II. 1981. tijekom posjeta Hiroshimi

Tako se, naime, nazivaju svi koji su preživjeli nuklearni napad i koji, unatoč trajnim fizičkim, a posebno emotivnim ožiljcima, prenose svoja iskustva pozivajući na mir i nuklearno razoružanje. 

- U samom središtu eksplozije bilo je milijun stupnjeva Celzijevih. Bila je to prava vatrena kugla koja se širila u promjeru od 280 metara, potpomognuta vjetrom jačine 440 metara u sekundi. Ostavljala je nevjerojatnu pustoš, prašinu i mrak - opisuje Teramota.

- Viđao sam ljude pod ruševinama. Najgore je bilo samom sebi oprostiti što nisam pomogao, što sam prošao pored njih spašavajući sebe. Vidio sam i mnoštvo mrtvih, bačenih na hrpu, koje su zajednički kremirali. Zato im se danas i ne znaju imena pa čak ni točan broj. Uvijek se kaže da je umrlo 140.000 ljudi, s 10 tisuća manje ili više od toga - upozorava Teramota.

On danas ima tek nekoliko ožiljaka na licu koji se više i ne vide najbolje zbog, kako kaže, njegovih staračkih bora. Nakon napada nekoliko mjeseci mu je opadala kosa i to je sve od posljedica radijacije. 

- Mnogi su ostali unakaženi i osakaćeni, čega su se sramili, neki još i danas. Ipak, najgori od svih su moralni, ljudski ožiljci koje smo svi pretrpjeli; i mi u Hiroshimi i drugi u Nagasakiju. Koliko god je teško govoriti o njima, mora se - da se nikad više ne ponovi ništa slično - upozorava Teramota.

- Kada je Ivan Pavao II. 1981. posjetio moj grad rekao je: “Sjećati se Hiroshime znači prezreti nuklearni rat”.

Nakon atomske eksplozije počela je padati crna kiša

Kada je bježao iz Hiroshime, počela je padati crna kiša. To je bila posljedica radijacije. Od nje ga je zaštitila susjeda koja mu je dala nešto poput nadstrešnice pa nije pokisnuo niti ju je pio.

- Pijenje kiše izaziva unutarnje zračenje tijela - kaže.