Prije točno 74 godine, 1933., Tadijanovićeva životna ljubav Jelica pjesniku je u znak vječne ljubavi darovala prsten. Izrađen od srebra, s “kapi tamne krvi koju zovu karneol”, na Tadijinu je prstu stajao do kraja njegova života. Pjesnik mu je podario vječnu slavu: o njemu je ispisao pjesmu “Prsten”, štoviše, cijelu jednu zbirku pjesama nazvao je upravo po toj, središnjoj, u kojoj tumači i zagonetno podrijetlo prstena. Riječ je, tvrdio je Tadijanović, o srednjovjekovnom djelu majstora iz Nurnberga, napravljenom u vrijeme križarskih ratova. Prsten je naraštajima prelazio s ruke na ruku da bi te, 1933. godine, završio i na njegovoj kao dar voljene Jele, žene s kojom je u rijetko viđenom skladu proveo cijeli život. U pjesmi Tadijanović se žali zbog toga što njegov prsten privlači pozornost radoznalaca samo zbog svoje, očito velike vrijednosti. Pjesma napisana u četvrtak popodne, 1. prosinca 1955., nakon 52 godine dobila je odgovor. Tadijin prsten, rekla nam je njegova liječnica dr. Mirjana Brlić, bit će prema njegovoj izričitoj želji izložen u Tadijanovićevu Spomen-domu u Starčevićevoj ulici u Slavonskom Brodu. On više nikad neće stajati ni na jednoj ruci.