Uljanik je svima njima bio u krvi i sve bi učinili kada bi se posljednja odluka o likvidaciji mogla promijeniti. Nažalost to se neće dogoditi. No zato ostaju lijepa i ona manje lijepa sjećanja. U Uljaniku se živjelo, radilo i umiralo, a bilo je i onih koji su tu se doslovno i rodili. Jedan od njih je, sada penzioner, Roberto Pieri. Susreli smo ga blizu pulske tržnice i rado je sa nama podijelio informacije za koje čak i malo Puljana znade.
POGLEDAJTE VIDEO Svi su bili vezani uz njega, a jedan od njih se tamo i rodio:
Ja sam doslovno prvo i posljednje dijete Uljanika, no ne ono brodogradilišta, već rođenog na otoku koji je je sada, a bilo je i prije, u sastavu ovog velikog kompleksa, nekad i u sastavu ratne mornarice. Taj otok zvao se točno „Scoglio Olivi”, ili preneseno sa talijanskog na Hrvatski jezik otok maslina ili ulika kako za masline kažu u Istri. A upravo ime tog otoka preuzela je sadašnja ugašena firma. Na njemu je nekada bilo izgrađeno više kuća, a jednoj od njih, smještenoj na desnoj strani neposredno nakon prelaska mosta, a koji se mogao i rotirati da zbog prolaska brodica, bila je naša zgrada gdje su živjele dvije familije, Gemanis i Ivessa. Na prvome katu živjeli moji djedovi, majka Bruna i stric Đino. Naravno govorimo o razdoblju između 1938. i 1942. godine, kada su na otoku bili stacionirane talijanske snage, pojasnio nam Roberto kako bi si mogli dočarati pravo stanje tog prohujalog ratnoga doba.
Njegov otac Ljubo Luiđi bio je talijanski podmorničar, i njegova kasarna imena Boggio bila je smještena na istome otoku. Tamo je i upoznao njegovu majku i to posredstvom strica Đina, koji je, sudbina je tako htjela, služio u istoj vojsci, točnije u mornarici na razaračima. Bila je to ljubav na prvi pogled, kazao nam Roberto, no da bi otac osvojio srce njegove majke trebalo se ipak malo više se potruditi i odvažiti u direktnom kontaktu.
Otac Luđi tada se dosjetio da bi mogao, jer majčina obitelj imala je dvije svinje, iz svoje kasarne svako toliko za prasce donijeti hranu. Na taj način stupio je u kontakt, a onda ga je majka Bruna pozvala jednom na večeru i tako se zbližili. Nije prošlo puno vremena i ja sam rođen 30. siječnja 1943. godine i time ujedno postao prvo i posljednje rođeno dijete na ome otoku, kazao nam Roberto.
Rat se zakuhao, Pula se stalno bombardirala, i naša obitelj kako ne bi poginula, preselila se u talijanski gradić Monfalcone blizu Trsta, jer se tamo nalazila očeva rodbina. Zgrada na otoku u Puli bila je sravnjena sa zemljom, a nakon završetka rata, 1947. godine, kao i mnogi drugi izbjeglice, vratili se u Uljanik kako bi gradili brodove. To su radili moji djedovi, otac i ja sam nakon završetka fakulteta u Zagrebu. Trebam reći i kako sam bio Uljanikov stipendista, i 1968 kada sam se zaposlio u istoj firmi proveo svoj čitav svoj radni vijek do 2009 godine, radeći na poslovima nabave materijala za poslovanje firme. Konkretno od nabave papira, pa do potrebnih motora i elektronike, ispričao nam je Pieri Roberto svoju životnu priču.
Zajedno sa njime obišli smo i pulsko brodogradilište koje sad ime zatvorena vrata. Više od 1300 ljudi tu više ne radi, a Roberto nam kaže da je upravo likvidacija svima uljanikovcima teško pala. Kaže da je time uništeno samo srce Pule i kako se njemu osobno srce para. Prisjetio se i nekoliko zgoda gledajući velike dizalice, pa tako i prvih brodova serije Berge a na kojima je radio. Bili su to brodovi sa žalosnom sudbinom i zagonetnim potonućima za koje se i dan danas ne zna kako su se desili. Jedan je brod potopljen kod Filipina, a preživio je samo jedan mornar koji je bio na pramcu, a brod je eksplodirao. Drugi su brodovi iste serije stalno imali neku havariju, no bilo je i ljepših trenutaka u poslovanju. Obzirom da je jedini uljanikovac doslovno tu i rođen, mnogi su ga kolege s posla znali zadirkivati kako bi zbog toga trebali mu podići i bistu. Naravno te šale nisu mu nikada teško pale, pa je i on zadirkivao druge da možda niti sami ne znaju, a začeti su u Uljaniku.
Iako nije rođen u Uljaniku poput njegovog kolege, zanimljive zgode ispričao nam je i Lino Meković, posljednji rukovodilac projekata i konstrukcije u Uljanik Tesu. I njegov životni put, odnosno studij, kao da mu je odredio gdje će se zaposliti. Kao Uljanikov stipendista i najbolji student generacije, dobitnik nagrade „Josip Lončar” za cjelokupni studij na „FER”-u sveučilišta u Zagrebu 1971 godine, u Uljaniku su mu vrata bila širom otvorena. Izabrao je poduzeće Tesu i tamo ostao sve do samoga kraja, odnosno propasti.
Najviše što me žalosti, jer se tiče mojih ljudi koji su već jednom 2010 godine prošli ovu kalvariju, je to, što je nestala i proizvodnja električnih strojeva sa tradicijom licence Siemensa od preko 50 godina i našeg ulaska u područje malih hidrocentrala i ruskih željeznica. Prije deset godina, mi smo tehničari vodili firmu od 150 radnika pod jako teškim uvjetima, i ispunjavali sve svoje obveze bez jedne kune kredita, čak smo uspjeli i smanjiti troškove za desetak puta. No kako smo bili pod Uljanikom, a poslovanje bilo posrnulo, tako smo i mi na žalost dotakli danas dno dna. No prije tog čina mnogi su putem sindikata, pa tako i ja pokušali pronaći neko rješenje. Mnogi su radnici tada bili ogorčeni, plakali jer nisu mogli prehraniti obitelj i otplatiti dugovanja. Ljudi naprosto nisu mogli vjerovati da se tako nešto uopće događalo, kazao nam Lino. Iako nam je htio ispričati one vedrije strane u svome poduzeću, pa čak i neke zgode, jednostavno je odustao. Kazao nam samo kako oni koji su mogli otiči u mirovinu to su učinili, a ostali su nažalost otišli na burzu rada ili zaraditi koru teška kruha u inozemstvo.
Jedan od takvih je i Roberto Savić, no on nažalost penziju nije, niti će je dočekati u Uljaniku. Završio je poput mnoštvo mlađih na burzi. Školovao se za mesara, no kako posla nije bilo, poput njegovih roditelja i braće, zaposlio se u Uljaniku. Težak posao zavarivača odradio je do samoga kraja i nakon 25 godina neprekidnoga rada završio na cesti. Bez redovitih primanja vi ste mrtav čovjek, kazao nam Savić, pa nadodao kako se ipak nada da brodogradnja u Puli neće nestati. Kada bi se samo ponovo pokrenuo proces proizvodnje opet bi se prijavio za rad, a do tada on radi na onoj humanijoj strani, spašavanju ljudskih života.
Savić je naime dobrovoljni davalac krvi, i tu spasonosnu tekućinu na odjelu pulske transfuziologije prije nekoliko je dana darovao po stoti put! Zajedno s brojim radnicima ovoga brodogradilišta, to radi redovito, svaka tri mjeseca, a koliko mu je ta humana gesta važna, dovoljno je kazati da je stalni gost novoosnovanog Kluba darivatelja pri gradskom Crvenom Križu, a podatke o tome kada se sastaju moguće je pronaći i na Facebook stranici "Dobrovoljni davaoci krvi Istre-DDK Istre" koju on vodi i uređuje.
Nitko ne razmišlja o toj tekućini dok se zapravo nešto gadnog ne dogodi, a to može biti iznenadna operacija, bolest, saobraćajna nezgoda i slično. Ljudi o tome uopće ne razmišljaju ili misle kako je normalno da je krv u bolnici stalno dostupna svima, kao kruh na stalažama u trgovini. No, to nije tako, ako darivatelji krv ne daruju, nje neće ni biti, objasnio je Savić. Za darivanje kaže, kako je to zapravo obiteljska tradicija. Krv je konstantno darovao njegov otac, to je činio dok je mogao i njegov brat, ali i nećak. Sve u svemu, ova je obitelj do sada krv darovala više od 200 puta, još samo kada bi započela brodogradnja, veselja ne bi bilo kraja.