Posljednjeg tjedna listopada, skoro već dvadeset godina, putujem u Beograd. U početku sam, po vlastitom zadovoljstvu, osluškujući duhove predaka u kloparaju kotača, putovao željeznicom. Ali vlak do Beograda išao je nepodnošljivo sporo, a onda sve sporije i sporije, pa sam krenuo ići autom. Nikad dovršenim putem Bratstva&jedinstva, centralnom dionicom od Zagreba do Beograda, koja je u domoljubnim projekcijama na kraju povezala Zagreb s jednim anonimnim i nedužnim selom u Srijemu, krajem oktobra putuje se ugodno. Nema gužve, tek poneki turski i bosanski kamion, te rahli i prorijeđeni konvoji gastarbajtera koji s dalekog zapada putuju u svoje balkanske zavičaje.