Proslavili smo jučer 1. svibnja, Međunarodni praznik rada. Izostala je ona uobičajena otimačina za tanjur graha na velikim okupljanjima koja su se populistički organizirala kako bismo na njima slušali političke parole.

Izostala je, zapravo, tužna slika Hrvatske u kojoj se građani, uglavnom umirovljenici, od ranog jutra guraju i laktare da bi dobili besplatni obrok. Roštiljalo se u subotu ponešto u obiteljskim okruženjima, onoliko koliko je epidemiološka situacija dopustila.

No u mnogim se domaćinstvima nije događalo ništa. Brojni građani nisu imali s čime kupiti meso za prvomajsko druženje. Jer ovaj smo praznik rada dočekali s najvećom neizvjesnosti ikad. S gospodarstvom koje propada, s 1700 zatvorenih malih tvrtki koje su stavile ključ u bravu, s ugostiteljstvom i turizmom koje je hranilo na tisuće obitelji, a sada je na koljenima.

Sezonci koji su godinama dolazili na rad u Dalmaciju, Istru i Primorje, sada sjede kod kuće i čekaju kakva će im biti sudbina. Ako ne bude sezone i turista, nema ni posla za njih.

U Hrvatskoj je trenutačno oko 150 tisuća ljudi bez posla, a tu govorimo samo o onima koji su prijavljeni na zavodima za zapošljavanje. Istodobno, među najgorim smo europskim državama po padu broja zaposlenih zbog korona krize.

Međunarodni praznik rada uvijek je bio simbol radničke snage i dostojanstva. No nekako se čini da ove krizne godine nedostaje i jednog i drugog. Tko ima posao šuti i moli se da ga i zadrži. Dok mu pritom nitko ne može jamčiti nikakvu sigurnost, ništa na dulje staze. Ljude hvata kolektivna depresija jer planirati jedva da mogu od danas do sutra, ali što će biti za mjesec, šest mjeseci, godinu dana? Računi će i dalje stizati, rate kredita će se naplaćivati, djeca će trebati odjeću, obuću, školske knjige...

Oni bez posla imaju vrlo malu šansu da ga i pronađu. Jer nema grane i djelatnosti koja nije pogođena. Prije je uvijek postojala ona opcija, “pa ako ništa drugo, mogu ići konobariti”. Sada ni to više ne možete.

Mnogi kafići i restorani nisu ni otvarali svoja vrata jer im naprosto nije isplativo. A inspekcije češljaju na dnevnoj bazi upravo te male ugostitelje koji jedva preživljavaju, tražeći im dlaku u jajetu u kršenju epidemioloških mjera.

Država je okrutna kao i obično. Proračun treba na silu puniti, a ako upropaste do kraja one koji su ga do sada punili, naći će novi način da iscijede sve druge. I što nas čeka? Tko to uopće zna i može reći. Jer “staro normalno” vjerojatno više nikada nećemo imati.