Hersh Goldberg Polin otet je 7. listopada prošle godine. Prije 205 dana, u jutru koje se pretvorilo u najveći užas Izraela. Neki dan je Hamas, neočekivano, objavio Hershov video. Bez podlaktice lijeve ruke, blijed i izmučen zatočeništvom u kojemu ga drže teroristi. Za njegove roditelje, Rachel i Jonathana, to je bio prvi dokaz da im je sin živ. Riječi sina, koji od njih traži da ostanu jaki baš zbog njega, glasno odzvanjaju. Video im je dao snagu, kažu, ali i podijeljene osjećaje. Hoće li sve to izdržati i konačno ga vidjeti slobodnog.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
Mladić od 23 godine, širokog osmijeha ispod razigrane brade, u toploj noći, plesao je s prijateljima na festivalu Nova na rubu Negeva. Rano ujutro nikome više nije bilo do plesa. Ručna bomba hamasovca otkinula mu je šaku dok je ležao u užasnutoj gomili ljudi stisnutoj na podu betonskog skloništa autobusne postaje na krvavoj cesti 232. Onda su Hersha, iz gomile mrtvih, izvukli i ubacili u pick-up te odvezli. S još dvoje preživjelih. Na video snimci s GoPro kamere s kacige kasnije likvidiranog hamasovca vidi se kako je sam sebi podvezao batrljak iznad raznesene lijeve šake. Majka i otac tad su ga zadnji put vidjeli.
S Hershovim roditeljima razgovarali smo krajem prosinca prošle godine u Jeruzalemu. Bilo je to na 79. dan od Hershove otmice. "Ne mrzim nikoga", staloženo je govorila gospođa Goldberg. Glasom koji se u nekim trenucima gubio između zidova prostorije u kojoj smo se sreli. Obitelj se prije 12 godina preselila iz SAD-a u Izrael. Dvojni su državljani.
- Svaki trenutak, svakog dana se nadam da će zazvoniti telefon i da će se Hersh javiti. Možda i večeras - uvjerena je Rachel.
Žena je dostojanstvena u svojoj boli. Kontrolirana. Ne zato što je ispod kože, kao u poplavi, ne guraju kilotoni zbijenih emocija za otetog sina, nego zato što zna da gubitak kontrole ničemu ne vodi. Biti slab nije opcija. Pogotovo kad je možda gledaju i sinovi otmičari. Ne vjerovati u Hershov povratak. Nije opcija. Nije. Ona i Jon sjede za stolom u prażnom restoranu s pogledom na fascinantne zidine starog Jeruzalema. Pričaju o sinu. Sve one sentence života koje sve matere i očevi znaju. I nadaju se da će ih i Hersh čuti.
- Bio je Hersh u Hrvatskoj dva tjedna prije otmice - kaže mi njegov otac kad je čuo odakle dolazim.
Pokazujem sinove poruke na mobitelu. “Ajmo vidjeti gdje je sve bio po Hrvatskoj. Vi ćete sigurno znati po porukama.” Čitam kratke zapise s Jadrana. Glazbeni festivali, sunce, more, glazba... Od dana otmice, 7. listopada, svako jutro Rachel radi isto. Izađe na balkon obiteljskog stana u Jeruzalemu i okrene još jedan datum na kalendaru koji tamo stoji da ga svi vide. Onda se vrati u kuhinju i napiše na ljepljivoj traci koliko je dana prošlo od otmice te zalijepi na košulju. Svaki dan. Sad valjda ima i nade da će Hersh konačno doći doma.