Kakvo selo i djeca? Ja sam kao cura maštala da ću biti gospođa iz grada, ići na posao i biti daleko od stoke i poljoprivrede, započinje nam nasmijano svoju životnu priču Marija Tambolaš (29) majka četvero djece od kojih cijela Hrvatska zna za njezine sijamske blizanke.
Valentina i Kristina danas imaju 4,5 godina, lijepo napreduju i da ne znate da su medicinsko čudo, nikada ne biste ni primijetili da se po ičemu razlikuju od svojih vršnjakinja.
Marija (29), nesuđena gospođa iz grada, dočekala nas je u svojoj Bušetini, nedaleko od Virovitice, nasmijana na odškrinutoj kapiji. Cika, jeka, smijeh odzvanjali su dvorištem. A ondje slika kao sa seoske razglednice: njemačka ovčarka u zagrljaju dviju razigranih sekica kojima se povjetarac na suncu igra haljinicama. Lutke u blatu, okružene tratinčicama i maslačcima, a u pozadini prigušeni glasovi zadovoljnih koka.
- Ovdje vam je uvijek veselo - kaže nam Marija na ulasku u njihov dom u koji su se doselili nakon rođenja blizanki. Iza ove seoske idila krije se velika životna borba koju samo majka može stoički istrpjeti.
POGLEDAJTE VIDEO: Majka sijamskih blizanki
- Danas smo odlično i bolje se ne prisjećati svega što smo prošli, ali to je život - uvodi nas Marija u priču koja je obišla svijet. Sve je počelo u 12 tjednu trudnoće.
- Suprug i ja taman smo bili kupili kuću i krenuli s renovacijom. Imali smo našu Maju, najstariju kćer i sina Ivana te u tom trenutku nismo planirali još djece. Barem ne još godinu dana. No ostala sam po treći puta trudna. Liječnik mi je na prvom pregledu vidio jednu bebu. U 12. tjednu uslijedio je dvostruki šok. U šali me liječnik pitao: "Koliko vi to djece nosite?" Rekoh, ne razumijem. Kaže on: 'Ja ih vidim dvoje'. Odmah mi je prostrujalo glavom: "Pa kako ću s dvoje odjednom?" No za par minuta uslijedio je novi šok. Doktor je rekao da pretpostavlja da su djeca ostala spojena trbuščićima te me poslao u bolnicu Sv. Duh na detaljan pregled. U 13. tjednu trudnoće potvrdili su mi da nosim sijamske blizanke. Pozitivna vijest je bila da svaka ima svoju glavicu, noge i ruke - prisjeća se Marija tada teške spoznaje.
- Jako mi je to bilo stresno. Svašta mi je prolazilo mislima no niti u jednom trenutku nisam pomišljala da prekinem trudnoću. Samo sam se pitala kako će one dvije to sve podnijeti, kakav život će imati? Odmah sam krenula guglati i prvo na što sam naišla bila su braća Chang i Eng. Doživjeli su oko 60 godina i imali žene i djecu. To mi je nekako dalo nadu da će moje cure ako i ostanu spojene možda ipak imati priliku za neki iole normalan život - priča nam Marija.
Tijekom trudnoće jako malo ljudi znalo je s kakvim mislima se ona i suprug bore. Dok se prisjeća teških trenutaka, Valentina i Kristina šarmantnim dječjim smijehom tjeraju sivilo koje se pokušalo nadviti nad dnevnim boravkom na spomen nekadašnje muke Tambolaševih.
- Vole ovaj album. One ga gledaju dječjim očima i ništa im tu nije neobično. Znaju da su bile spojene i da su bile dugo u bolnici, no djeca na slikama vide ono što se njima sviđa, a to su šarene dudice, kapice, pidžamice - nasmijano će Marija kojoj se i danas grlo stegne kada se sjeti dana poroda.
- Uspavali su me i kad sam se probudila bila sam sama. Roditi djecu i ne primiti ih u ruke bilo mi je nešto najteže u životu. Mene su ostavili na Sv. Duhu, a djevojčice odmah prevezli na Rebro gdje su kasnije uspješno razdvojene zahvaljujući našim vrhunskim liječnicima i velikom trudu medicinskih sestara koje su brinule o njima kao da su njihova djeca. No tih tjedan dana za mene kao rodilju bila su strašna. Gledala sam druge majke s bebama u naručju, a ja sama sa svojim teškim mislima i brigom što će i kako biti s mojom djecom. Utjehu sam tražila u izdajanju jer sam htjela da barem dobiju majčino mlijeko. Suprug je svaki dan putovao iz Sv. Đurađa, gdje smo bili kod njegovih roditelja dok se naša kuća ne renovira, u Zagreb i natrag. Prvo je dolazio k meni u bolnicu po mlijeko pa onda išao curama na Rebro te se vraćao kući Maji i Ivanu. I za njih je to bio težak period - priča Marija.
- Sjećam se te noći pred porod. Možda će zvučati ružno, ali tada sam prvi puta rekla: "Dragi Bože, ako ih već misliš uzeti k sebi, daj mi samo da ih vidim i da ih zagrlim" - kaže Marija. Svoje djevojčice, još uvijek tada spojene, prvi puta vidjela je nakon tjedan dana. S dva reza preko trbuha koji su još uvijek bile svježe rane od poroda, Marija je svaki dan putovala tri sata vlakom do Zagreba noseći oko tri litre izdojenog mlijeka svojim djevojčicama, pa se tri sata vraćala kući svojoj Maji i Ivanu koju su također bili željni majčine pažnje.
- Prva dva dana me suprug vozio autom, no to je bilo preskupo pa sam išla vlakom. Kako se gradila pruga, dio puta sam morala i autobusom, a u Zagrebu na tramvaj. Do Rebra sam uzbrdo s mlijekom pješačila. Da, boljelo me sve, ali samo sam mislila o djeci i to me nosilo - opisuje Marija snagu kakvu samo majka može imati.
Osam mjeseci su blizanke nakon odvajanja provele u bolnici. Kristina, koja i sada probija led i staje ispred seke Valentine u svakoj situaciji, imala je nekoliko operacija. Valentina ih je prošla čak 13. Čeka je još jedna gdje će joj umetnuti umjetni trbušni zid.
- Nakon godinu dana Valentina je dobila zapetljaj crijeva. Uslijedile su operacije no bile smo na odjelu gdje sam mogla ostati s njom. To je teško palo ostaloj djeci jer su i oni trebali majku, ali smo se svi morali prilagoditi. Suprug je dao otkaz da bi ih čuvao. Maja bi plakala svaki puta kada bi vidjela da Valentina povraća. Znala je da to znači da mama ide u Zagreb u bolnicu i tko zna kada će je opet vidjeti - priča Marija koja i sama ima mlađeg brata i sestru. Odrasla je u selu Brezovica, nedaleko od Bušetine, radeći sa životinjama i u polju od dječjih dana.
- Zato sam i rekla da sam htjela kad odrastem živjeti u gradu, daleko od ovakvih fizičkih poslova. Srednju školu sam završila u Virovitici gdje sam preko tjedna živjela u učeničkom domu. Autobusna karta je bila preskupa da se svaki dan vraćam kući pa sam u Virovitici iskušala čari gradskog života. Ondje sam za vrijeme školskih dana u kafiću upoznala današnjeg supruga. Tako se 'gospođa iz grada' vratila na selo i danas uživa s četvero djece, kokicama, zečevima, psima, macama i poljoprivredom - nasmijano će Marija. Njoj je Majčin dan baš svaki dan zahvaljujući sinu Ivanu i najstarijoj kćeri Maji. Usred razgovora, u kuću je utrčao osmogodišnji Ivan noseći granu s magnolijinim cvjetovima. Zaletio se majci u zagrljaj poljubio je i rekao: "Majko ovo je za tebe".
- On vam ovako svaki dan nosi meni cvijeće - kaže Marija koja ih hobija uzgaja razne biljke. Pitanje svih pitanja za majku četvero djece na selu jest kako se i kada opušta.
- Heklanjem. Kada svi zaspu uzmem igle i heklam do ponoći. Članica sam udruge običnih žena koje heklaju za djecu Afrike. Izrađujemo dekice, kapice i grijače za ruke te ih šaljemo dječici u Afriku - ne prestaje iznenađivati Marija koja je deset minuta prije donijela u kuću puriće da razveseli blizanke.