Varaždinac Tihomir Buden u Oluji je bio zapovjednik voda II. satnije, I. bojne 7. gardijske brigade. Rijetki znaju da je tada taj 24-godišnji mladić po ulasku u Knin prvi stupio na portu bolnice u tom tek oslobođenom gradu.
- Dan uoči Oluje u 5 sati ujutro počele su topničke pripreme u svim smjerovima prema Kninu. II. satnija trebala je zauzeti Čuku i Samar, i premda smo to dugo očekivali, ta odluka nas je iznenadila, a uzbuđenje se pomalo miješalo sa strahom - prisjeća se Buden. Na njihovu smjeru djelovanja, kaže, neprijatelj nije pružao velik otpor za razliku od drugih satnija koje su imale i poginule vojnike. Došavši na Čuku, pripovijeda, vidjeli su protivničke vojnike kako se u silnoj panici i strci povlače i glavom bez obzira bježe prema Kninu.
- Na Čuki smo dočekali i zoru, pa čim se razdanilo, tog vrućeg 5. kolovoza ujutro, krenuli smo prema Kninu. Iako smo na njih bili spremni, nikakvih borbi do samog ulaska u Knin nije bilo. Tada nam je zapovjednik satnije bojnik Srećko Vusić dao zadatak da zaobiđemo grad i uđemo u Knin po cesti iz smjera Strmice - prisjeća se Buden. Pri ulasku u grad, vidjeli su da ni s lijeve ni s desne strane ulice nema nikoga, kuće su zjapile prazne i napuštene. Tom su cestom i došli do kninske bolnice. Prilazeći porti, svjedoči, uočili smo neke civile na samom ulazu u bolnicu pa su im polako prišli.
- Bio je to ravnatelj dr. Jovan Torbica sa svojim osobljem. Pitao me jesmo li došli preko Crvene zemlje, a kada sam mu potvrdno odgovorio, predstavio mi se i predstavio je svoje osoblje, te rekao da su unutra ranjenici i ostali bolesnici. Zapovjedio sam jednoj desetini s Milanom Hranićem da pregledaju i osiguraju bolnicu, a dr. Torbica nas je potom pozvao u svoj ured. Ponudio nas je nekim žestokim pićem, malo smo porazgovarali i ja sam osobno obišao bolesnike i ranjenike - kaže Tihomir Buden.
Civili i ranjenici u bolnici su bili natrpani, a smrad ga je podsjetio na vukovarsku bolnicu.
Kako to nije mogao podnijeti, ostavljajući osiguranje napustio je bolnicu i s ostatkom vojnika uputio se prema središtu Knina. Tamo je bilo, kaže mnogo civila na ulicama, uglavnom žena, djece i staraca, te su dobili zapovijed da ih smjeste na sigurnije mjesto jer je postojala velika opasnost od neprijateljskih zračnih napada.
- Bilo ih je oko 50-ak, pa sam razbio izlog jednog salona namještaja i unutra smo ih smjestili. Najviše me se dojmila stara bakica koja mi je nekoliko puta rekla ‘ubij me, sinko’ i jedva smo je uspjeli skloniti u taj bivši prostor salona namještaja. Kad se situacija malo smirila, osobno sam poveo civile u koloni dva po dva i vodio ih do mjesta gdje su bili smješteni UN-ovi vojnici. Putem sam razgovarao s jednom Slovenkom iz Maribora, gdje sam radio prije početka rata. Pitao sam je gdje joj je suprug, ali mi nije htjela odati, pa sam zaključio da je ili pobjegao ili je pak negdje ostao - kaže Buden koji je prije dolaska u 7. gardijsku brigadu prošao i pakračko ratište, ali i ratište Bosanske posavine.
Srećom, nije bio ni jednom ranjen, a lani je otišao u zasluženu mirovinu. Buden je bio i u 1. mirovnoj misiji 2008. godine u Siriji. Buden živi u Čalincu u općini Maruševec u Varaždinskoj županiji sa zaručnicom, te dvoje svoje i dvoje njezine djece. Bavi se raznim aktivnostima, završio je mnoge tečajeve i uživa u mirovini s obitelji.