Nova Nacionalna obrambena strategija (NDS) Sjedinjenih Američkih Država, objavljena krajem siječnja 2026. godine, predstavlja najradikalniji zaokret u američkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici od završetka Hladnog rata. Dokument, koji potpisuje ministar obrane Pete Hegseth, na trideset i četiri stranice detaljno razrađuje doktrinu "Amerika na prvom mjestu" i u djelo provodi viziju predsjednika Donalda Trumpa o svijetu u kojem SAD više nije globalni policajac, već dominantna sila usredotočena na vlastitu hemisferu. Za Europu i ostatak svijeta, poruka je kristalno jasna: savezništva ostaju, ali odgovornost se prebacuje.

Strategija postavlja četiri ključna stupa američke vojne moći, no njihov poredak otkriva potpunu promjenu paradigme. Apsolutni prioritet, po prvi put u modernoj povijesti, jest obrana američke domovine i zapadne hemisfere. Tek nakon toga slijedi odvraćanje Kine, zatim drastično povećanje doprinosa saveznika te na koncu revitalizacija vlastite obrambene industrije. Ova promjena prioriteta nije samo retorička; ona signalizira duboko povlačenje Amerike iz uloge jamca globalne sigurnosti i preusmjeravanje golemih resursa prema unutarnjim prijetnjama.

Povratak Monroeove doktrine i utvrđivanje "američkog dvorišta"

Srž novog pristupa je oživljavanje Monroeove doktrine kroz takozvani "Trumpov poučak", koji zapadnu hemisferu definira kao isključivu sferu utjecaja Washingtona. Dokument izričito navodi kako će se američka vojska "aktivno i neustrašivo" boriti protiv narko-terorizma, osiguravati granice od "invazije" i jamčiti neometan pristup strateškim točkama poput Panamskog kanala, Meksičkog zaljeva i Grenlanda, koji se u tekstu spominje čak pet puta.

Ovakav fokus na "domaće" prijetnje znači da će se američke oružane snage sve više baviti zadacima koji su tradicionalno bili u domeni policijskih i graničnih agencija. To neminovno povlači pitanje spremnosti i obučenosti američke vojske za sukobe visokog intenziteta protiv ravnopravnih suparnika, poput onih u Europi ili Indo-Pacifiku. Pentagon planira štititi američko nebo kroz napredni proturaketni sustav "Golden Dome" (Zlatna kupola), modernizirati nuklearni arsenal te razvijati sposobnosti za borbu protiv bespilotnih letjelica.

Kina je izazov, a Rusija europski problem

Iako je Kina u prethodnim strategijama bila označena kao glavni dugoročni suparnik, novi dokument spušta je na drugo mjesto. Pristup Pekingu opisan je kao "odvraćanje kroz snagu, a ne konfrontacija". Cilj je, kako navodi strategija, postići "pristojan mir" i "odnose s poštovanjem", izbjegavajući nepotrebne sukobe. Znakovito je da se u deklasificiranoj verziji dokumenta Tajvan uopće ne spominje, što predstavlja ogroman odmak od dosadašnje politike i otvara brojna pitanja o budućnosti američkih jamstava u regiji.

Rusija je, s druge strane, definirana kao "postojana, ali podnošljiva prijetnja" istočnim članicama NATO-a. Autori strategije smatraju da, unatoč vojnim rezervama, Moskva nije u poziciji težiti europskoj hegemoniji jer je "europski NATO" višestruko nadmašuje u ekonomskoj i demografskoj snazi. Logika je jednostavna: Europa je dovoljno jaka da se sama nosi s Rusijom, a SAD će pružiti tek "ključnu, ali ograničenu" podršku. To se odnosi i na rat u Ukrajini, gdje se od europskih saveznika očekuje da preuzmu primarno vodstvo i odgovornost za okončanje sukoba.

Novi uvjeti za saveznike: Pet posto BDP-a ili niste partner

Najveći šok za saveznike, pogotovo u Europi, jest eksplicitan zahtjev za drastičnim povećanjem vojnih proračuna. Na summitu NATO-a u Haagu, Trumpova administracija postavila je novi standard od pet posto BDP-a, od čega bi se 3,5 posto izdvajalo za osnovne vojne troškove, a 1,5 posto za ostale sigurnosne potrebe. Strategija jasno kaže da će se ovaj standard primjenjivati globalno i da će SAD "poticati i omogućiti" saveznicima da ga dosegnu.

Time se stvara de facto hijerarhija unutar saveza, gdje će "uzorni saveznici" koji ispunjavaju obveze imati prioritetan pristup američkoj suradnji. Dokument koristi oštar ton, navodeći kako promjena stila komunikacije nije samo nužna za američke porezne obveznike, već i za same saveznike koji su se "predugo oslanjali na američke subvencije za vlastitu obranu". Načelo podjele tereta formulirano je vrlo izravno.

- U Europi i drugim područjima, saveznici će preuzeti vodstvo protiv prijetnji koje su za nas manje ozbiljne, ali za njih više - stoji u strategiji.

Europu ovim pristupom stavlja u iznimno težak položaj. Dok se Washington povlači, europske zemlje moraju ubrzano graditi vlastite obrambene kapacitete i stratešku autonomiju. Istovremeno, poziv na jaču obrambeno-industrijsku suradnju mogao bi dodatno povećati ovisnost o američkom oružju, što je u suprotnosti s europskim težnjama.