Davor Bernardić htio je ovoga vikenda u Tuhelju na stranačkom okupljanju SDP-a govoriti o izbacivanjima članova iz stranke, uključujući i četvero saborskih zastupnika.

Pa nitko drugi nije htio. 

Prema informacijama koje su prenesene u medije, neki sudionici sastanka su negodovali, drugi su izlazili iz dvorane, treći su željeli na svaki način prekinuti Bernardićevo izlaganje koje se umalo pretvorilo u incident. Otprilike kao kad pijani ujak uzme mikrofon na svadbi. 

Svi u nelagodi čekaju da prođe.

Bernardić se osjetio povrijeđenim, čak i neshvaćenim. Jer, dok je on bio predsjednik SDP-a ni o čemu drugom nije se razgovaralo nego o sukobima, izbacivanjima, suspenzijama, otimanju za Klub zastupnika u Hrvatskom saboru. 

A sada bi SDP-ovci razgovarali o drugim temama. Recimo, lokalnoj samoupravi i teritorijalnom preustroju.

SDP je lijep po kiši

No ako se ne razgovara o izbacivanjima, onda se o SDP-u gotovo uopće ne razgovara, ni u medijima, ni u javnosti, a skoro ni na stranačkim forumima. Peđa Grbin htio bi razgovarati o suštinski, temama, o stranačkim politikama, o programima i planovima, ali malo tko obraća pažnju.

Otprilike kao u mandatu Davora Bernardića: on je isto htio govoriti o programima, planovima, kiselom zelju i o tome kako je "Zagreb lijep po kiši", a svi su mu se smijali ili su ga kritizirali ili ignorirali ili pak otvoreno rušili i sabotirali.

I u javnosti, ali i  u stranci.

Osvetoljubivi Bero

Zato se Bernardić sad osjeća osvetoljubivo. Sad kad se obračunava sa stranačkim protivnicima, Peđa Grbin želio bi skrenuti pažnju na priču o politikama, ali Bernardić mu ne želi dati to zadovoljstvo. Pa kao osvetoljubivi odbačeni ljubavnik trga se za medijski prostor i uzurpira stranačke sastanke kako bi vratio Grbinu milo za drago. 

Pa govori o tome da je "ovo najveća kriza stranke u 30 godina". "Oni koji su režali na mene kao bijesni psi, sada šute kao pudlice", kaže bivši šef SDP-a.

U Bernardićevu mandatu nije se pričalo ni o čemu drugome nego o njegovim suspenzijama stranačkih protivnika,  o ratovima i frakcijama, o promašajima i gafovima. A Grbin bi sada htio da se u njegovu mandatu govori o svemu ostalome, samo ne o svemu ovome, o isključenjima, ratovima u saborskom klubu, obračunima s protivničkom frakcijom...

Kao ni o tragičnom rejtingu. Kad je Grbin preuzeo stranku nakon Bernardića, SDP je u anketama bio na 18 posto. Sada je na 17 posto. S tendencijom pada.

Dok je Možemo! paralelno raslo i dostiglo SDP.

Tragedija hrvatske politike

I to je danas problem SDP-a. Stranka ne želi govoriti o isključenjima i ratovima, pogotovo pred Bernardićem, valjda zato što se u kući obješenog uže ne spominje, ali javnost ne obraća pažnju na SDP ukoliko se ne govori o isključenjima i ratovima.

SDP je toliko duboko uronio u frakcijske sukobe da se u toj stranci mimo toga malo što zanimljivo, a kamoli uzbudljivo, događa. Javnost obraća pažnju na tu stranku samo kad zabljesnu urotnički noževi ili kad Bernardić provali na tulum. SDP je odavno postao samom sebi svrha.

I to je teška tragedija. Ne za SDP, nego za hrvatsku političku scenu.

Jer SDP je još uvijek formalno prva oporbena stranka, dok je Možemo! tek zanesenjačka ideja u povojima, a takav SDP više nikome nije bitan. Osim samome sebi.

HDZ se zabavlja Hrvatskom

Ponovno se pokazalo da SDP ne razaraju konceptualni i programski sukobi, već frakcijski ratovi za pozicije, fotelje, prevlast. I dok se SDP zabavlja samim sobom, HDZ se zabavlja Hrvatskom. I dok HDZ-u pada rejting, SDP-u pada brže. 

I ono najvažnije, dok HDZ radi što hoće, na vidiku nema stranke koja bi ga u tome zaustavila, a vjerojatno ni zamijenila. 

Gotovo bi se moglo reći da SDP danas više strepi od Bernardića i njegovih ljudi, nego od Plenkovića i njegovih ministara. Kao što je prije toga Bernardić strepio od Grbina i njegovih ljudi. A prije toga Zoran Milanović od Davora Bernardića i tako unedogled.

I ako je ovo danas, kako reče Bernardić, najveća kriza SDP-a u trideset godina, onda je danas iz ove perspektive prognozirati hoće li SDP preživjeti narednih trideset godina.