Ovo mučenje nikada neće završiti.

"Koliko točno puta moraš dati neopozivu ostavku da bi ona i u tvome svijetu bila konačna", zavapio je jučer Mario Radić, zamjenik predsjednika Domovinskog pokreta, nakon što je u medijima osvanula informacija da je Miroslav Škoro svoju neopozivu ostavku izbrisao s Facebooka, a onda najavio televizijski intervju na kojem je "trebao otkriti prave razloge svoje ostavke".

Pa nije zapravo otkrio ništa.

I tom mučenju, tom teturanju, tom dugom Škorinu "odlasku u noć", ne vidi se kraja. 

Svakoga dana bivši (?) predsjednik Domovinskog pokreta pronađe način da se oglasi u javnosti i svakoga dana netko iz njegove stranke nađe vremena da mu odgovori. A svaka ta, navodno žučna i sudbonosna, rasprava zapne na trivijalijama poput one da je Škoro učio Igora Peternela kako će se prekrižiti.

To bi trebao biti politički, ideološki i intelektualni domet Domovinskog pokreta.

Kao doktor Ivo

Miroslav Škoro ponaša se kao ostavljeni ljubavnik koji ne želi priznati da je gotovo. Pa se još  uvijek muva okolo, nazove pa spusti slušalicu, špijunira iza ugla, šalje pisma i razglednice, daje do znanja da je još tu ako ga netko bude trebao.

A nitko ga ne treba.

Ovakvo ponašanje neodoljivo podsjeća da odlazak Ive Sanadera sa čela Vlade i HDZ-a, kad je objavio da je "njegova dionica završena". 

Pa je dao ostavku bez pravog obrazloženja, izazivajući time lavinu nagađanja u javnosti, pa je progurao imenovanje svoje "zapisničarke" kao nasljednice, kao što je Škoro pokušao progurati svoju sestru Vesnu Vučemilović na čelo DP-a, pa je na sve moguće načine zadržavao utjecaj i nametao autoritet u javnosti, a kad je shvatio da je zagustilo, da se protiv njega gomilaju inkriminirajući dokazi, pokušao se vratiti na čelo stranke.

No bilo je prekasno.

Čini se da bi i Škoro sada također radije ostao, nego otišao. 

Podnio žrtvu

Premda se sinoć na Novoj TV opravdavao kako se zapravo žrtvovao za stranku: "Mislio sam da radim nešto dobro, bio sam siguran da radim nešto dobro. Mislim da ni jedna stranka ne smije biti ničiji talac, posebice stranka koja se zvala po meni".

Pa je stranka sada postala taocem njegova odlaska.

Izgledalo je kao da će se Škoro sada napokon obračunati sa svima, a onda nije spomenuo nikoga. Osim sebe.

I doista, koliko puta Škoro mora dati ostavku da bi napokon otišao?

Opet utakmica

Škoro brani sebe, veliča sebe, pravi od sebe žrtvu, ali i pravednika, a da je zapravo javnosti, građanima, medijima, a vjerojatno i samim članovima i simpatizerima Domovinskog pokreta puna kapa Škore i njegovih bivših suradnika.

"Na našoj strani je istina, a na njihovoj izdaja", poručio je Škoro u jučerašnjoj objavi na Facebooku. "Utakmica tek počinje".

Ipak, Škoro je u sinoćnjem intervjuu, nakon objave tog statusa, priznao kako je on svoje utakmice izgubio, naglasio kako ga se "u javnosti percipira da je izgubio na izborima", podsjetio da "ima godina koliko ima i zdravstveno stanje kakvo ima" i poručio kako je podnio ostavku jer "stranka ne smije biti talac takve percepcije".

Prazne tribine

Možda je onda bolje da Škoro, kao percipirani gubitnik u godinama i sa zdravstvenim stanjem "kakvo ima", naprosto odustane od igranja bilo kakvih utakmica. 

Jer je sve izvjesnije da će ih igrati pred praznim tribinama. 

Osim, naravno, ako ih ne igra u pukoj samooobrani.

Miroslav Škoro je podnio ostavku jer je shvatio da kao predsjednik ne može više pomoći Domovinskom pokretu. A sada se čini kako mu više nema spasa. Ni njemu, ni Domovinskom pokretu.