Ljudi i dalje misle, čak su i sigurni da je covid-19 izmišljen virus, ljudi se ne žele pridržavati mjera, a kamoli cijepiti. Radim u respiracijskom intenzivističkom centru KB Dubrava. Moja potreba s ljudske strane i dužnost sa profesionalne strane je ukazati na to da covid -19 nije izmišljen. On je više i nego stvaran, započela je svoju priču medicinska sestra.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
Odlazak na posao
Već je 17:50, spremam se za posao. Ljubim svoju djevojčicu koja spava. Ostaje s bakom i djedom jer samohrana sam majka. Kavu pijem vozeći prema bolnici. Razmišljam što me čeka, hoću li moći, koliko će biti stresno i fizički teško. Ali znam da moram i želim pomoći, zato sam i odabrala biti medicinska sestra... Nema odustajanja! Pacijenti me trebaju, kako fizički, tako i psihički, jer njihovi najdraži ne mogu do njih. Prije ulaska u bolnicu duboko udahnem, emocije su na najvišem stupnju... Moram ih blokirati jer ulazim, krećem u borbu.
Bolnica: 19:00 Kuham kavu, popijem gutljaj, dva. Porazgovaram s kolegicom Irenom te jedna drugoj dajemo podršku: “Ajme, kako ćemo danas... Dva puta ulazimo”.
U sebi mislim možemo mi to te joj govorim isto to.
POGLEDAJTE VIDEO: Medicinska sestra u KB Dubrava se brine o COVID pacijentima
19:10 Oblačimo zaštitna odijela, tek što sam obukla odijelo već je teško, osjećam vrućinu, srce lupa, zasvrbi nos, a ne možeš ga počešati... Hodam nervozno hodnikom, čekam Irenu da bude spremna. Pomoćno osoblje, te predivne žene i muškarci, lijepe mi flastere po odijelu da se ne kontaminiram. Pitaju ime, odgovaram; “Ja sam sestra Ana”. Flomasterom mi na odijelu pišu sestra Ana i nacrtaju srce te kažu: “Ana, sretno!”.
Pogledam se u ogledalo, vidim srce i ulazim u prvu tampon zonu s osmijehom. Tampon zona je čista soba kako virus iz nečistog dijela ne bi prodro u čisti dio.
Iz prve tampon zone spuštamo se u podrum, u nekadašnju psihijatriju, koja je sad moj odjel s COVID pacijentima. Hodajući nekog sretnemo, mahnemo i dolazimo do druge tampon zone. Tu čekamo ostale kolegice tako da uđemo zajedno. Šestero nas i sedamdeset pacijenata. Ulazimo u drugu tampon zonu, gledamo se, nešto prokomentiramo, većinom o zaštitnom odijelu, je li sve na mjestu. Dugačkim hodnikom dolazimo do lifta, idemo na prvi kat. Kat COVID svijeta.
Nema kašnjenja
19:30 Dolazimo točno, nema kašnjenja, jer svaka smjena želi što prije van. Slušamo primopredaju kolegica i kolega.
Imali su šest prijema, pacijenti u jako lošem stanju. Upućuju nas što trebamo nastaviti. Odlaze, pozdravimo se. Nas šest ostajemo same i krećemo. Dogovorimo se kako ćemo odraditi smjenu. Irena i ja idemo u njegu jedne strane odjela, dvije drugu stranu, dvije slažu terapiju.
Telefoni stalno zvone
22:00 Idemo iz sobe u sobu, presvlačimo pacijente, dajemo vode onima koji ne mogu samostalno piti. Razgovaramo s pacijentima, šalimo se s njima da ih barem malo razveselimo. Iza svakog dodira pacijenta dezinficiramo ruke, mijenjamo rukavice te prilazimo drugom pacijentu i tako iz sobe u sobu. Stalno zvone službeni mobiteli, zovu liječnici, pitaju za stanje pacijenata, zovu sestrinske nadslužbe, pitaju je li nam što potrebno. U ovom trenu potrebna nam je jedna deka. Deku preuzimamo na katu ispod, donose je bolničari na prozor.
Između 20:00 i 21:00 zovu iz Hitne da spustimo do tunela gospođu koja ide kući. Spremimo joj stvari, s njom se spustimo do tunela. Oprašta se s nama riječima: “Predivni ste, svaka vam čast, veliko bravo!”. Ona je medicinska sestra koja radi u zatvorskoj bolnici.
21:00 liječnici zovu i pitaju imamo li slobodan koji “high flow”, terapiju visokih protoka kisika. Nemamo jer su svi zauzeti.
neki trebaju više, neki manje.
21:15 Ulazi liječnica na odjel, u svakoj sobi namješta protoke kisika pacijentima jer nekima treba viši protok, nekima niži. Ordinira i upućuje nas na pacijente kojima treba nešto dodatno od terapije. Pita me kakvo je stanje jednog pacijenta, kažem da je puno bolje, kolegice se slažu sa mnom.
23:00 Pišemo primopredaju, upisujemo izvanredne visoke tlakove, temperature. Prenosimo jedna drugoj stanja pacijenata. Uz to, uvijek netko obilazi pacijente kako ne bi nešto trebali, zbog dužine odijela da se ne bi dogodilo da ne čujemo.
23:30 Stiže druga smjena, nestrpljive i umorne, ali sretne predajemo smjenu i odlazimo na odmor do 3:30.
Na izlazu, gdje je prije COVID-a bio ulaz na psihijatriju, skidamo zaštitno odijelo, hladno je, ali moramo paziti da se ne kontaminiramo. Oblačimo čistu odjeću i jureći odlazimo u glavnu zgradu, gdje je soba za odmor. Irena i ja smo zajedno u sobi, ostale kolegice su po drugim prostorijama bolnice. Obavljamo fiziološke potrebe, ulazimo u sobu, u velikoj šalici radimo sok, natečene od maske gledamo se, izdržale smo prvi ulazak.
Tijekom odmora prijateljica Edvina zove me na privatni mobitel za informaciju o poznaniku. Ukucavam njegove podatke, rođen 1983. na respiratoru, a dijagnoza prije COVID-a astma. Edvina je u šoku, jer i ona sve više shvaća koliko je stanje s COVID-om alarmantno. Ležimo Irena i ja svaka na svom krevetu, mobiteli, šutimo, svaka sa svojim mislima i čekamo 3:00.
Crna vreća i prelijepo lice
3:00 Ista procedura oblačenja odijela kao i na prvom ulasku. Ponovno idemo na svoj COVID odjel. Prije ulaska u drugu tampon zonu, čekajući otvaranje vrata, kolegica s drugog COVID odjela vozi mrtvo tijelo mlade, prelijepe, plave žene u crnoj vreći s prozirnim dijelom gdje se vidi lice. Prelijepa plava žena bila je sedamdeset i neko godište. Bez obzira na svakodnevno susretanje s mrtvim tijelima otkad je COVID-a, ne mogu suspregnuti suze i tugu radi nje. Moram krenuti prema svom odjelu.
zar je i umrijeti teško?
3:30 Dok cijeli grad spava, mi ulazimo na odjel, umorne, nema priče, zezancije. Primopredaja i krećemo s radom. Sad je malo drugačiji tijek posla, jedna ekipa mjeri vitalne funkcije, tlak, puls, kisik i temperaturu. Druga ekipa vadi krv. Nakon toga sve zajedno u njegu.
U sobi broj 2 pacijentica nerazgovijetno govori, skidam joj masku, pita me: “Zar je i umrijeti teško”, primim je za ruku i kažem joj: “Vi ste hrabra žena, bit će sve u redu, želite li vode?”. Nije mogla progutati vodu, dala sam joj špricom vode da joj osvježim usta. Oči su joj se napunile suzama, vratila sam joj masku i sakrila svoju tugu zbog nje i nastavila dalje.
Dosta mirno su prošla ova četiri sata, čuje se kašalj, onaj novi kašalj, koji do COVID-a nismo čule, korona kašalj. Poneki pacijent je odvojio sistem od kisika te se, osim kašlja, čuje i pištanje aparata. Trčimo u sobu i ponovno spajamo sistem s kisikom. Opet je tišina koju samo probija korona kašalj. Uspijemo izaći na balkon iako je hladno, paše da razbistrimo misli.
Odlazak kući
7:30 Dolazi nova ekipa, predajemo smjenu i odlazimo. Izlazim, hladno je, udahnem... Mislim, sve je iza mene, napokon idem kući svojoj djevojčici. A onda mi savjest govori: “pa mogla si još”, osjećam krivnju što idem, što ih ostavljam. Vozeći kući i dalje razmišljam o pacijentima, ovoga puta o licu mlade plave žene u crnoj vreći. Ne mogu se prebaciti i ne misliti o tome što se događa tamo. Moja djevojčica me čeka nasmijana i nestrpljiva da joj posvetim vrijeme.
Moje misli su i dalje u Dubravi, teško je izbaciti ih i ne razmišljati što me sutra čeka, hoće li biti manje zaraženih ili više. Strah me da nisam pozitivna i ne zarazim nekog od svojih, moj otac i majka su rizična skupina. Polako me moja curica odvodi u svoj svijet, umiri me i sad sam prisutna, tu sam kraj nje. Posvećena sam njoj, vrijeme je spavanja, ima pitanja što radim i kako su bubani. Divna je, spava, a ja, ja se vraćam u COVID misli i umor me je svladao, psihički i fizički. Ali bit će bolje, sutra krećemo u nove pobjede.