Gotovo cijeli život gledam televiziju,gledam u ekran kompjutera ili gledam kroz prozor stana. Danas vani pada kiša. Tužno sjetno vrijeme koje ograničava kretanje većini ljudi. Malo je ljudi na ulici.

Podsjeća me to na mene. Moje je kretanje ograničeno, nedugo nakon rođenja. Vezan sam za kolica, od tog dana, ni kriv ni dužan. Kao što nitko od Vas nije kriv što kiša pada,tako ni ja nisam kriv što sam zarobljen u svome tijelu. Kriva je kiša što pada. U mom slučaju kriva je kiša što je padala. Kiša granata koje su padale te ratne godine, još uvijek pada i padat će dok postojim.

Bio sam kao beba u inkubatoru u Osjeku,u bolnici. Jedna kap od te kiše granata bila je dovoljna da ošteti elektrosustav bolnice i da ostanem jedno vrijeme bez kisika. Od tad prošlo je dvadeset šest godina. Dvadeset šest godina prilagodbe i navikavanja na poseban život. Uistinu poseban.

Ako mi ne vjerujete probajte si samo na jedan dan svezat noge, jednu uz drugu i zavezat jednu ruku uz tijelo. Bit će Vam to sasvim sigurno poseban dan. To Vam ja jamčim. Stijepan Baran.

Zašto vam sve ovo pišem. Zato što sam evo na netu pročitao da Rog holi run&fest uz slogan ”Slavimo pokret” organizira nagradni natječaj kojim želi pružiti potporu osobama s invaliditetom, boljom funkcionalnošću invalidskih kolica te im na taj način poboljšati kvalitetu života. Uvijet je da se ispriča priča u kojoj se treba navest zašto mislim i vjerujem da sam ja taj kojem će ta kolica poboljšat kvalitetu života. Vjerujem da sam ja taj jer mene i ovaj Rog holi run&fest povezuje eksplozija.

Rog holi run&fest će biti eksplozija boja, zabave, rolanja i trčanja,a to je sve meni jedna eksplozija bombe oduzela. Kažete da će Zagreb 13. svibnja bit okupan magičnim prahom u svim bojama i eto ja se nadam da će dio tog magičnog praha dotaći i mene.

Postoji i još jedan razlog zašto vjerujem da sam upravo ja osoba kojoj će te dodjelit ta kolica,a to je da ja ta kolica mogu podjelit sa svojom sestrom Ana Marijom koja ima tetraparezu. Ona ne može ništa sama. Ruke joj nisu u funkciji i potpuno je slijepa. Mi smo blizanci. Zajedno smo bili u inkubatoru tog nesretnog dana kad je olovna kiša padala. Ja ne znam pričat priče. Ovo nije priča,ovo je naš život i ta kolica bi nam dobro došla.

Molim Vas da ovaj tekst ne shvatite kao prošnju i kukanje.  Ne ovo je samo obavijest da postojimo moja sestra Ana Marija i ja,i da bi rado zaplesao s Vama pa makar i na kolicima, pa makar i kiša padala tog 13. svibnja. Nikad nijedna kiša nije padala a da nije prestala.