Ako bismo ustvrdili da većina djelatnika ministarstva poljoprivrede kravu vidjelo samo na čokoladi, vjerojatno ne bismo puno pogriješili. Da tome dodamo i konstataciju kako uglavnom nikad nisu porazgovarali s nekim stočarom i onako ljudski primili informacije o tome koliko je taj posao težak i s kojom ga oni ljubavlju rade unatoč tome, opet ne bismo rekli ništa epohalno krivo. Bilo bi zločesto u istu kategoriju staviti i veterinarsku službu resornog ministarstva, ali zaista je teško objasniti zašto im je svima toliko dugo trebalo da reagiraju u slučaju neobjašnjivog pomora krava u vrličkom kraju, inače području Lijepe naše koji već godinama bilježi egzodus stanovništva, pogotovo mladih. Zašto se onda te ljude koji su ostali mukotrpno raditi i preživljavati u svom rodnom kraju, ne tretira kao nekoga bitnog? A navodno nam je svaki stanovnik bitan. Ne govorimo o tome da trebaju imati nekakav prioritet, govorimo o nečemu sasvim prizemnijem. Treba ih samo čuti kad govore i kad vape za pomoć. Samo to. I reagirati u razumnom roku.