Prije 100 godina počela je Pariška mirovna konferencija, održana u dvorcu Versailles čija je glavna zadaća bila dogovoriti uvjete mirovnih ugovora s poraženim zemljama u Prvom svjetskom ratu i uspostaviti trajni mir u Europi. Tri središnje figure, političari i vođe koji su krojili budućnost poslijeratne, nove Europe i određivali njenu sudbinu bili su američki, francuski i britanski lider. Woodrow Wilson, Georges Clemenceau i David Lloyd George. U tri nastavka donosimo vam specijal o Velikoj trojici.
Pariška je konferencija bila dug proces pun tenzija i diplomatskih smicalica iza kojih su se skrivali nacionalni interesi. Wilson se opsesivno trudio da bude vjeran svojim načelima, Clemenceau je noću bdio i razmišljao o potrebama Francuske, a Lloyd George je uživao u izazovima i krizama. Tko su bili političari koji su odlučivali o sudbinama milijuna Europljana, u kakvim su međusobnim odnosima bili, što su jedni o drugima mislili, što pričali i što su jedan drugome zamjerali...
Britanski premijer Lloyd George je bio najmlađi od trojice lidera na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Veseo muškarac s ružičastim obrazima, zapanjujuće plavim očima i grivom sijede kose. 'Jesi li ti Charlie Chaplin - zapitala ga je jednom neka djevojčica.
Lloyd George je doživio tragediju kada mu je umrla voljena kćer, a i teške trenutke kad su mu privatni skandali i politički sporovi zamalo ugrozili karijeru. Prije Konferencije radio je četiri godine pod golemim pritiskom, isprva kao ministar za vojnu opremu a zatim kao ministar rata. Kao i Clemenceau u Francuskoj, održao je zemlju na okupu i vodio je do pobjede.
Došao je u Pariz 1919. nakon trijumfalne pobjede na izborima, ali koalicijska većina nije bila njegova većina. Bio je liberal, a oni koji su ga podržavali i ključni članovi kabineta bili su pretežno konzervativci, piše Margaret Macmillan svojoj knjizi Mirotvorci - šest mjeseci koji su promijenili svijet.
Lloyd George se također morao suočiti sa zemljom koja nije bila pripremljena za mir i u kojoj je kraj rata potaknuo golema i iracionalna očekivanja da će biti lako sklopiti mir, da će se povećati nadnice i beneficije a smanjiti porezi, da će zavladati društveni sklad ili, ovisno o gledištu, društveni potres.
Šarmantan i znatiželjan
Za vrijeme boravka u Parizu Lloyd George se morao baviti i sindikalnim nemirima, parlamentarnim pobunama i nezaliječenom ranom - Irskom. Usprkos svemu, uključio se u pregovore u Parizu kao da nema drugih briga.
Lloyd George je poput Napoleona imao još jednu nevjerojatnu sposobnost: mogao je naslutiti što ljudi misle. Volio je odsjedati u hotelima: 'Uvijek me zanimaju ljudi, pitam se tko su, o čemu razmišljaju, na što im je nalik život, uživaju li u njemu ili im je dosadan'
Znao je izvrsno slušati. Svi koji su se susretali s njim - moćni i ponizni, odrasli i djeca - osjećali su se kao da su rekli nešto važno. Po Churchillovom mišljenju, 'jedna od najznačajnijih karakternih značajki gospodina Lloyda Georga kad je bio na vrhuncu moći, ugleda i sreće, bila je potpuna odsutnost svake nadutosti i uobraženosti. Bio je uvijek prirodan i jednostavan. Bio je uvijek isti prema onima koji su ga dobro poznavali: spreman argumentirati svaki stav, spreman saslušati neugodne činjenice i kad su polemički iznijete. Njegov nadaleko poznati šarm temeljio se na toj kombinaciji znatiželje i pažnje, navodi autorica Macmillan u svojoj knjizi.
Velšanin skromnog porijekla
Lloyd George je bio i velik govornik. Dok je Clemenceau naglašavao svoje argumente razornom jasnoćom i sarkazmom, a Wilson propovijedao, govori Lloyda Georgea, koje je on pripremao tako brižljivo, a koji su se ipak doimali spontano, bili su i ganutljivi i duhoviti, nadahnuti i prisni. Lloyd George je vješto manipulirao slušateljstvom, poput velikog glumca.
'Stanem' pričao je jednom nekom poznaniku koji ga je pitao za njegovu metodu, 'pružim ruku prema ljudima i privlačim ih. Tada su poput djece. male djece'.
David Lloyd George je rado pričao o svom skromnom porijeklu i siromašnoj kolibi iz koje je potekao, ali je zapravo potjecao iz obrazovanog obrtničkog sloja. Njegov otac, koji je umro kad je David bio vrlo mlad, bio je srednjoškolski profesor. Njegov ujak koji ga je odgojio i nesebično ga podržavao u svemu, bio je postolarski majstor i baptistički propovjednik, ugledna ličnost u svom malom selu. Wales je Lloydu Georgeu uvijek bio važan kao referentna točka i kao mjerilo osobnog napretka ali i zbog sentimentalnih razloga. (premda bi mu duži boravak ondje dosadio). Već je rano vidio sebe na većoj pozornici. A ima li veće pozornice od prijestolnice najvećeg svjetskog carstva? Kako je napisao lokalnoj djevojci s kojom se oženio, 'moj je najviši cilj stalno napredovati'.
'Svaki novi dan za njega je bio novi život, nova prilika..'
Lloyd George je bio stvoren za politiku. On je silno volio taj posao - od napornog sudjelovanja u zasjedanjima različitih odbora do napornih kampanja. Iako je uživao u političkoj borbi 'prsa o prsa' bio je u biti dobroćudan. Za razliku od Wilsona i Clemencea, nije mrzio svoje protivnike.
Nije se u politici ponašao kao intelektualac. Iako je mnogo čitao, radije se obraćao stručnjacima. Nitko mu nije bio ravan u brzom reagiranju na situaciju i uvijek je odavao dojam da savršeno poznaje temu o kojoj govori. Jednom prilikom tijekom Mirovne konferencije njegovi su suradnici shvatili da su mu dali pogrešne bilješke za govor koji je trebao održati. Na brzinu su napisali ispravljeni stav i pohitali na sastanak, gdje je Lloyd George već govorio o toj temi. Dali su mu novi papir, Lloyd George je bacio pogled na njega, i bez stanke, postupno mijenjao argumente sve dok nije završio sa stavom koji je bio potpuno suprotan onome s kojim je započeo svoj govor.
Lloyd George se rano istaknuo kao vodeći liberalni političar. Dok je Wilson napadao velike banke, a Clemenceau crkvu, najmiliji ciljevi Lloyda Georgea bili su zemljoposjednici i aristokracija. Poslovni ljudi su mu se sviđali, osobito oni koji su se uzdigli vlastitim radom. Kao ministar financija progurao je socijalne proračune, uveo porez na dohodak za bogate uz olakšice za siromašne, ali nije bio socijalist.
Bio je po prirodi optimist, uvijek siguran da se mogu pronaći rješenja i za najteže probleme. 'Za Lloyda Georgea', kaže jedan prijatelj njegove djece 'svako jutro nije značilo novi dan već novi život i novu priliku', opisuje britanskog premijera autorica Macmillan u svojoj knjizi.
'Dvoličan je i nedostaje mu principijelnost'
Ljudi su ga često opisivali kao pukog oportunista. Clemenceau ga je jednom prezirno nazvao engleskim odvjetnikom: 'Svi su mu argumenti dobri kada želi pobijediti, a ako treba, sljedećeg dana upotrijebit će argumente koje je odbijao ili poricao dan prije'.
Wilson, koji je dobro uočavao nedostatke drugih, smatrao je da Lloydu Georgeu nedostaje principijelnost. Često je poželio imati posla ' s nekim tko nije tako dvoličan kao Lloyd George, koji stalno pokušava dobiti na vremenu i davati ustupke'. No Lloyd George je zapravo bio principijelan, ali i izuzetno pragmatičan.
Kad je izbio 'Veliki rat' bilo je očito da će Lloyd George igrati važnu ulogu u britanskim ratnim naporima. Churchill, njegov sve prisniji prijatelj, zapisao je: ' Lloyd George ima više pronicavosti i hrabrosti od bilo koga drugog. On ne preza ni pred čim - nijedna mjera nije mu pretjerana, nijedno sredstvo previše neobično'
'Mrzim rat', izjavio je Lloyd George jednoj laburističkoj delegaciji 1916. godine 'ali kad si u njemu moraš stisnuti zube i izdržati, jer će inače propasti ideali koji zavise o konačnom uspjehu'.
Nije se volio družiti sa kraljem i kraljicom
Iako je silno napredovao na svom putu od malog sela u rodnom Walesu, Lloyd George nije nikada postao pripadnikom engleskih viših slojeva. Tijekom njegovog mandata posjetitelji Downing Streeta sjećali su se kao u domaćinstvu presađenom iz cvatućeg obalnog grada u sjevernom Walesu. Ni on ni njegova supruga nisu voljeli posjećivati velike ladanjske dvorce, a Lloyd George je nedvojbeno nerado odsjedao kod kralja i kraljice. Kad ga je George V. počastio pozivom da nosi kraljevski mač na otvaranju parlamenta, Lloyd George mu je u privatnom razgovoru rekao: 'Ne želim biti lakej' i ispričao se. Većina njegovih prijatelja bili su poput njega, ljudi koji su se uzdigli vlastitim radom.
Lloyda Georgea smatraju jednim od najvećih engleskih premijera, uz Winstona Churchilla, Clementa Attleeja i Margaret Thacher.
Mirovnim ugovorima najviše su dobile Velika Britanija i Francuska, koje su zadržale vodeće mjesto u Europi i svoje kolonije. Svaka je velesila imala svoje interese koje je nastojala što brže zaštititi. Mnogi su problemi i dalje otežavali njihove međusobne odnose, dovevši dvadeset godina nakon sklapanja mirovnih ugovora do novog svjetskog rata.
Lloyd George ostao je na vlasti još tri godine nakon što je u studenom 1922. morao podnijeti ostavku, nije više nikada obnašao nikakvu dužnost, ali je ostao član Parlamenta sve do smrti 1945.