Rujan 1991. godine. Na psihijatriji pakračke bolnice danima nije bilo elementarnih uvjeta za život. Bez pitke vode i hrane ostalo je 270 teških psihičkih bolesnika i medicinsko osoblje. Stanje je bilo gotovo beznadno. Pakračka bolnica konstantno je napadana, a posljednji odjel koji je ostao u ratnom zarobljeništvu bio je psihijatrijski. No kad je koncem rujna Banjalučki korpus došao na područje Pakraca počeli su divljački napadi iz svih vrsta naoružanja. Nešto se moralo napraviti..
'Pjevali smo jer smo pjesmom nadglasavali detonacije'
'Hranu smo donosili iz skladišta sve dok nismo iscrpili zalihe i bili smo pritom pokretne mete, a vodu smo vadili iz bunara. Spavali smo na improviziranim krevetima i odbrojavali sekunde od ispaljivanja granate do detonacije, pokušavajući barem tako doznati koliko nam je agresor daleko. Pjevali smo jer smo pjesmom nadglasavali detonacije koje su uznemiravale naše bolesnike, a pjesmom smo sebe hrabrili. Posljednjih šest dana bili smo bez struje, gladni i žedni, na granicama izdržljivosti - prisjetila se dramatičnih dana medicinska sestra Olivera Zelić u knjizi „Pouka o čovječnosti“ koja opisuje spašavanje psihijatrijskih bolesnika 1991. godine.
Tadašnji pomoćnik povjerenika Vlade RH za zdravstvo i socijalnu skrb za Pakrac, Đorđe Gunjević danima je bezuspješno pokušavao pregovarati s neprijateljem. Propao je i pokušaj međunarodnog Crvenog križa da evakuira bolesnike. Na kraju je odlučeno da se sve napravi u vlastitoj organizaciji. Večer prije same evakuacije u sobi kutinskog hotela smišljen je kompletan, detaljan plan. Gunjević je okupio tzv. 'Leteći odred', napisao naloge i upute ravnatelju psihijatrije dr. Nikoli Zeliću, policiji i vojski. Kutinski Čazmatrans osiguravat će šest autobusa za prijevoz.
'Evakuacija mora biti izvršena u najvećoj tišini'
Ključnim osobama Gunjević, svjedoči u knjizi 'Pouka o čovječnosti', dostavio je četiri identična pisma.
Dr. Zeliću, danas navečer počinje evakuacija Psihijatrije na sljedeći način: sve pokretne bolesnike treba evakuirati i uz Pihirov sokak do križanja u Prekopakri, ispred trgovine gdje se nalazi vatrogasni kamion u grabi. Nepokretne bolesnike trebaju preko mostića prenijeti pokretni bolesnici i osoblje u Gupčevu ulicu. Evakuacija se mora izvršiti u najvećoj tišini(po potrebi pacijentima dati sedative), bolesnici se evakuiraju u šest autobusa, koji će ih odvesti u Vrapče(60-80 bolesnika), Jankomir (50 bolesnika) i Popovaču (100-120 bolesnika), a ostali se evakuiraju u Bjelovar (20 bolesnika) i u Novi Marof (do 20 gerijatrijskih bolesnika). Tijekom dana ne smije se primijetiti pojačana aktivnost u bolnici. Bolesnici neka ponesu sa sobom samo najnužnije tj. osnovnu prtljagu, obvezno ponesite medicinsku dokumentaciju. Ni pod koju cijenu nitko od osoblja ne smije znati pojedinosti evakuacije, nitko od radnika tijekom dana ne smije imati kontakt s oružanim snagama u novoj bolnici - pisalo je u pismu koje je Gunjević poslao.
Dobro organizirani branitelji iz Prekopakre i Pakraca, zajedno s medicinskim osobljem bolnice, sve su pripremili za evakuaciju. Od cigala, gredica i dasaka improviziran je prijelaz preko Pakre iza zgrade psihijatrije jer je zaključeno da bi prijelaz preko željeznog mostića bio prerizičan. Branitelji su bolesnike prihvaćali i sistemom štafete prebacivali preko Pakre do autobusa. Najteže je bilo onima u koritu rijeke jer su moralo gaziti po vodi dok su bolesnike vodili preko improviziranog mosta. Pri prijelazu su, pored branitelja i medicinskog osoblja, pomagali i neki lakši
'Govorili smo im da idu kući ili na izlet'
Marko Martinelli, zapovjednik voda ZNG-a sa svojih 40-ak ljudi bio je zadužen za transport pacijenata, od kojih su mnogi bili polupokretni ili nepokretni, od bolnice preko rijeke Pakre do autobusa u Gupčevoj ulici. Martinelli je tada imao 31 godinu, bio aktivno uključen u obranu Pakraca od prvih dana.
- Kad je počela evakuacija bio sam odmah pokraj izlaza iz zgrade kroz koji sam prihvaćao oboljele iz podruma. Bili su uplašeni, nemirni, neki su pružali otpor i bili agresivni. No svakako smo se snalazili da ih smirimo: govorili smo im da idu kući, ili na izlet, a mlađima da će posjetiti disko i slično. Bilo ih je tristotinjak i većina je bila srpske nacionalnosti. Ne znam koliko je trajala evakuacija, no činilo se da joj nema kraja. Najteže je bilo s nepokretnima. Kad su svi izvedeni ušao sam u podrum provjeriti da nije tko ostao. Bilo je mračno. Prostorija je izgledala sablasno. Vladali su mrtva tišina, smrad i mrak - prisjetio se Martinelli.
'Osjetilo se da nam vjeruju'
Mario Kamenski, 100- postotni vojni invalid bez obje noge sudjelovao je u evakuaciji kao i u obrani Pakraca.
- Iako su pacijenti bili prestrašeni, neki i nemirni, evakuacija je protekla mirno. Mi smo ih prihvaćali i pokušavali se s njima malo našaliti kako bismo ih opustili, ali sve se događalo u tišini i bez velike galame. Mislim da su i oni, iako nisu ništa razumjeli, osjećali da se nešto događa i znali su da im pomažemo. Osjetilo se da nam vjeruju - prisjetio se u svom svjedočanstvu Kamenski.
Koliko je akcija prebacivanja preko Pakre i ukrcavanja bila izvanredno dobro organizirana, govori i to što je provedena za samo dva sata i petnaest minuta. Na današnji dan prije 27 godina evakuirano je 300-injak bolesnika, od kojih je 260 psihijatrijskih. Iz bolnice su zadnji izašli Nikola Zelić i Katica Bergman, a vrata su simbolično ostavili otvorena jer su bili sigurni da će se vratiti.
'Tu se polagao ispit iz etike'
Psihijatar prof. dr. Veljko Đorđević uz pomoć suradnika doc. dr. sc. Marijane Braš, Vlade Čuture i dr. sc. Jadranke Pavić, kao i hrvatskog branitelja Josipa Huške-Gonza, prikupljao je potresna svjedočanstva liječnika i branitelja te ih ukoričio u knjigu “Pouke o čovječnosti”.
- Hrvatski branitelji su pod cijenu vlastita života i pod neprijateljskom vatrom evakuirali najteže psihijatrijske bolesnike s raznim dijagnozama. Herojstvo? Nije to samo herojstvo. To je lekcija medicinske etike. Tu se polagao ispit iz etike kakvog nije bilo u povijesti. Liječnici i sestre zajedno s hrvatskim braniteljima, evakuirali su tijekom rata pacijente od kojih je većina bila druge nacionalnosti, a čiji su sinovi ili unuci s okolnih brda granatirali bolnicu prepunu pacijenata. To svijet viđa prvi put. To nije fikcija. To se dogodilo. I nitko nije nastradao. Nitko nije ubijen - opisuje između ostalog dr. Đorđević.
Ruševina obrasla u korov
Danas je nekadašnja psihijatrijska bolnica tek ruševina.
- Ne smijemo se sramotiti gledajući zgradu obraslu korovom, imamo obvezu i odgovornost prema svima koji su postavili temelje te bolnice, koji su u njoj radili i koji su je i obranili. Imamo kao zajednica obvezu i odgovornost da građanima Pakraca na mjestu ruševine izgradimo nešto plemenito i lijepo - smatra doc.dr.sc. Marijana Braš te ističe da kad bi se nju osobno pitalo da bi je pretvorila u centar u koji bi dolazili hrvatski branitelji kojima treba palijativna skrb, jer bi im se tako omogućila kvalitetna skrb, ali i izrazila zahvalnost za herojski čin kojim su spasili život stotina bolesnika i osoblja.