Kada mi je prije više mjeseci u razgovoru jedan prijatelj rekao kako misli da Željko Kerum ima realne šanse postati splitskim gradonačelnikom na predstojećim lokalnim izborima, pomislio sam kako se radi o "političkoj nepismenosti" mog prijatelja, inače Splićanina, sveučilišnog profesora i jednog od najboljih hrvatskih filmskih snimatelja.
Naime, u tom trenutku, kada smo razgovarali o tome, Kerum je bio politički mrtvac kojega apsolutno ništa ne može podići iz mrtvih i uživao je potporu od svega par postotaka birača. Prijatelj mi je spomenuo nekakve "humorističke stranice" ili grupe na Facebooku koje su se pojavile u cilju "sprdanja" s Kerumom, te je pretpostavio, poznajući svoje građane i njihov karnevalski mentalitet, kamo bi to moglo odvesti.
Na moje zaprepaštenje taj scenarij je dan nakon lokalnih izbora u Hrvatskoj postao sasvim realan i gotovo izvjestan, iako su i predizborne ankete upućivale na sličan razvoj situacije. Moram priznati kako sam do kraja bio skeptičan prema tim anketama. Tko je tu, onda, "politički nepismen"?
Što se zapravo dogodilo? Mogu li se slične stvari racionalno objasniti? Politički život u Hrvatskoj u proteklih par godina pretvorio se u nevjerojatnu grotesku.
Možemo, bez straha od pretjerivanja, reći kako glasači počesto glasuju kao u realityju, s tim da "gledatelji" sami biraju "format" koji će gledati: kerumovi, opare, bandići... "Gledatelji" zapravo žele za svoje kokice dobiti najurnebesniji sadržaj, jer se vode logikom kako će sve ostati isto, bez obzira tko pobijedio, samo će se u slučaju pobjede "živopisnih" likova poput Željka Keruma usput malo i zabaviti.
U tom svijetu se, onda, po logici stvari, honoriraju fete pršuta na čelu, skupi automobili u izlozima prodavaonica ili kombinacija ćevapa i Dom Perignona.
Međutim, zaboravlja se jedno: za razliku od klasičnog realityja, ovdje se ne radi o jednosmjernoj vezi, ovdje postoji povratna interakcija, odnosno "pobjednik" odlučuje o sudbini "gledatelja", a ne obratno.
Kao da u nekom imaginarnom svijetu uživo pratimo izvedbu groteskne verzije Brešanove "Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja". Split je u tom slučaju Mrduša Donja, a Željko Kerum logikom stvari postaje Bukara. Je li ovo pretjerivanje?
Mislim da nije.
Iako je od praizvedbe Brešanove predstave, premijerno prikazane daleke 1971., prošlo gotovo pola stoljeća i svijet oko nas se u međuvremenu u potpunosti promijenio, mentalni sklop ljudi ostao je, na žalost, nepromijenjen.
Bukare samo umjesto kožne jakne nose skupa markirana odijela, a i ptice na grani cvrkuću kako su upravo oni maznuli "lovu iz zadruge". Jedino, u ovom slučaju ne vrijedi parafraza hamletovske dileme iz Brešanove drame: "Il ću ga ja tebi, il ćeš ga ti meni."
U ovom slučaju točno se zna "tko će ga kome", a "gledatelji" će imati četiri duge godine da "porazmisle" o tome.
Također, treba imati u vidu još jednu stvar, kad smo već povukli paralelu: nema Mrduše Donje bez Mrduše Gornje.
Ako je Split Mrduša Donja, po logici stvari ulogu Mrduše Gornje preuzima Zagreb. U Brešanovoj drami stanovnici Mrduše Donje u cilju "kulturno-prosvjetnog uzdizanja" odlučuju se u svome selu izvesti Shakespeareovog "Amleta", dok su njihovi susjedi malo oprezniji: oni su za svoje kulturno uzdizanje odabrali "splet kola i narodnih pjesama", znači "provjerene vrijednosti", odnosno "konja koji pobjeđuje", bez obzira što je "trčao" sa svježe operiranim bruhom i usput "uživao kao mali pajcek".