Sa zagrebačkim taksistom Zdravkom Žagarom (63) nikad ne ponestaje tema za razgovor. Vjerojatno je jedini koji cijelu obitelj uvijek vozi sa sobom, kamo god ide.

Barem na fotografijama.

Najgori osjećaj na svijetu je imati posvađanu obitelj. Moja je melem, lijek i utočište. Nemali broj puta sam na kraju radnog dana, kad unučići već spavaju, navratio do kćeri i zeta i zamolio ih samo da ih pogledam u krevetu i poljubim za laku noć, a tek onda se zaputio kući, kaže taksist

Nema mušterije koju ne oduševe i koja znatiželjno ne zapita: “Pa čije su to slike?” I tu počinje priča o Zdravkovoj obitelji. Sasvim jednostavna. On bez dvije kćeri, Katarine (28) i Ivane (31), sina Anđelka (31) i petero unučadi - Roberta (10), Paule (9), Emanuela (8), Dorice (5) i najmlađe “buhtlice” Rebeke (2) - ne može.

- U prometu je neprestano velik kaos, strka, stres, deračina... Nerijetko se osjećam potpuno iscrpljeno i iznervirano. No potreban je samo jedan pogled na moje piliće. Ispuni me čudesnom energijom. Još izmijenim koju riječ s njima i mogu letjeti, a kamoli voziti - govori Žagar, koji je taksist 30-ak godina. 

Nakon smrti supruge prije dvije godine ostala su mu samo djeca. Potpuno im se posvetio. Čim je slobodan, juri posjetiti obitelj.

- Najgori osjećaj na svijetu je imati posvađanu obitelj. Moja je melem, lijek i utočište. Nemali broj puta sam na kraju radnog dana, kad unučići već spavaju, navratio do kćeri i zeta i zamolio ih samo da ih pogledam u krevetu i poljubim za laku noć, a tek onda se zaputio kući - kaže taksist. Vikendom malci najčešće dolaze njemu u posjet u Sv. Ivan Zelinu.

- Kuća ima golemo dvorište, u blizini je šuma, šetamo, trčkaramo, škakljam ih. Znaju da je djed uvijek uz njih. Ljubav mi bezuvjetno vraćaju - kaže Zdravko. 

Nada se da će uskoro dobiti šesto unuče, a onda će morati napraviti više mjesta za fotke.