Tanjice moja draga! Vidi u kakvu si veliku ženu izrasla od one bebe koju sam nosila iz Vukovara! Jooj, Tanjice moja, grlila je časna sestra Damira mladu ženu s kratkom, dječačkom firzurom.
POGLEDAJTE VIDEO:
Bez obzira na to što je prošlo 25 godina, pred sobom još vidi prerano rođenu bebu o kojoj se brinula u vukovarskoj bolnici dok su na nju padale granate i koju je na dan pada grada, kao petomjesečnu bebu, iznijela iz Vukovara. Iako su čitavo vrijeme u kontaktu, Tanju Šimić Šerfezi zadnji je put vidjela prije deset godina.
- Drago mi je što vas vidim! A ostarjeli ste mi nešto - govorila je Tanja držeći dlanove na obrazima svoje drage časne, kojoj je sudbina namijenila da joj bude druga majka. Susrele su se u samostanu sv. Križa na zagrebačkom Vrhovcu, gdje časna živi.
- Samo dragi Bog nas je čuvao da kroz taj period prođemo neozlijeđeno. Tanjina su oca prebili, auto im zapalili, a njezina mama Ankica jedva je trudna nekako dopuzala do bolnice. Rodila je Tanju dva mjeseca prerano te je malena bila u inkubatoru. Pri porođaju je težila tek 1080 grama, ali bila je borac i imala volje za život. Njezina mama više nije mogla doći do bolnice te je na krizni telefon zvala doktoricu Bosanac i ispitivala kako je malena - prebire Damira po sjećanjima.
Nisam je ispuštala iz ruka
Uz tek rođene bebe, u vukovarskoj je bolnici bilo puno ljudi jer su svi mislili da su tamo sigurni i da ih nitko neće dirati. No iz dana u dan bilo je sve gore.
- Oko 10 sati iz bolnice smo izašle s tri bebe koje su bile bez majki. Ja sam nosila Tanju. Bilo je hladno, pripremili su nam pet autobusa, no krenuli smo tek u 14 sati. Takve gužve neće biti ni na sudnji dan. Natrpali smo se u autobuse pune straha, a sestra Mirka i ja nismo imale gdje sjesti. Srce mi se stezalo kad sam vidjela da iza nas ostaje spaljena zemlja, razrušeni grad i mrtvi koji leže na cestama. Tanju sam držala na rukama, a s nama su u autobusu bili vozač i srpski specijalac – pripovijeda Damira.
Nakon podulje vožnje stali su u Mitrovici i dobili sendviče. Časne su s Tanjom i bebama ostale u autobusu, u kojemu im je vozač ostavio grijanje i donio deke. Sljedećeg dana podijelili su im slaninu i kruh, uvjeravajući ljude da su ih upravo oni spasili.
- Krenuli smo prema Bjeljini gdje su nas trebali čekati naši, hrvatski autobusi. No sve dok nismo bili u njima nismo se osjećali sigurno. Kad smo stali u Bjeljini, dobri ljudi donosili su nam jelo, juhu i mlijeko kojim sam nahranila Tanju. Kako nisam imala termosicu, grijala sam ga u bočici među svojim dlanovima. Čak sam u jedan kafić išla moliti šalicu čaja da ga mogu dati djetetu, ali bio je toliko sladak da je Tanja dobila proljev te joj je sve probilo kroz bodi i štramplice. Nisam imala vlažne maramice, nisam imala rezervnu odjeću da je presvučem, te smo to sve sredili kad smo stigli u Đakovo – govori časna.
Djeca su, kaže, u Đakovu cijepljena i premotana te su nastavili put Đurđevca. Tamo je sa sestrom Mirkom i Tanjom na rukama pozvala taksi koji ih je odvezao u zagrebačku Klaićevu bolnicu.
- Nakon toliko dugog puta i neizvjesnosti Tanju sam sa svim papirima predala liječnicima koji su znali da dolazimo. Ispunila sam obećanje koje sam prije pada grada dala dr. Bosanac da ću Tanju spasiti pod cijenu svojeg života - kaže Damira.
Majka danima nije znala što je s njenom bebom
Anka Šimić je Tanju zadnji put vidjela 19. kolovoza 1991. U selu je počela pucnjava, a Tanjin otac Danilo krenuo je u pomoć suborcima. Četnici su ga opet uhvatili i pretukli, a od sigurnog ubojstva spasio ga je Srbin iz sela koji ga je odvukao u jednu kuću i rekao mu da bježi. Do Anke je stigla vijest da joj je muž ubijen te da i ona mora bježati. Uzela je samo ono nužno te sa sinom sjela u autobus koji je žene i djecu odvozio iz sela. Preko noći su Anka i njezin sin postali prognanici. Prvo su došli u Nijemce, pa u Zagreb, a nakon toga u Delnice. Anka nije imala saznanja kako joj je kći i kakva je sudbina čeka.
Tanja ( na slici) sa majkom Ankom
- Početkom listopada preko radio veze dobijem nekog liječnika bolnice te mi kaže mi da je Tanja živa i da se brinu za nju. To me je malo umirilo. Nekoliko dana poslije u Delnicama se pojavi moj muž, živ i zdrav. Bilo mi je kao da je uskrsnuo iz mrtvih. Jedva se izvukao iz obruča oko Iloka. A onda je pao Vukovar. Na televiziji smo gledali kolone izbjeglica koje idu iz grada. Oči sam izgubila da vidim nosi li netko neki mali smotuljak, moju Tanju. Ništa. Napustila me je i posljednja nada. Danima nikakvih vijesti o ljudima iz Vukovara - priča dalje Anka pokazujući razne isječke iz novina koje je godinama sakupljala kao dokument svoje sudbine i sudbine svoje kćeri.
Bio je prosinac kad je na radiju slušala emisiju o ranjenom djetinjstvu i išao je prilog iz Klaićeve bolnice. Čula je nekoga da govori: “Najdraže mi je kad dođem na posao i kad mi se nasmije malena prognanica, siroče bez roditelja iz vukovarske bolnice, Tanja Šimić”. I Anka se skamenila. Svi oko nje vrištali su od sreće, a te riječi liječnika zapamtila je za cijeli život. I danas su joj kao jučer izgovorene. Te je riječi izgovorio dr. Željko Cvetko. Već idući dan u naručju je držala Tanju. Sljedećih godinu dana živjeli su kao prognanici u Zagrebu, sve do 1998. u Jarmini.
Vukovarska beba heroina
Malena je Tanja postala vukovarska beba heroina. Simbol obrane, života, Hrvatske. Vladimir Šeks bio joj je krsni kum, a kardinal Franjo Kuharić krstio ju je u privatnoj kapelici. Dana 7. prosinca 1998. vratili su se u Čakovce. Dočekali su ih goli zidovi i morali su početi od početka s dvije male, mršave mirovine koje su dobili nakon godina i godina rada u tvornici Borovo.
Tanja Šimić Šerfezi udala se za poljoprivrednika iz sela i sad zajedno rade na svojem OPG-u. Iako je završila za kozmetičarku, posla za nju nema. Sve što je prošla kao prerano rođena beba i kasnije tijekom odrastanja odrazilo se na njezino zdravlje. Imala je neurološke probleme, probleme s disanjem, a danas ima probleme s kičmom i glavoboljama. Unatoč tome, ponosna je majka dvoje zdrave djece.
- David ima pet godina, a Mihaela devet mjeseci. Teško je živjeti u selu u kojemu ima sve manje ljudi i djece, ali ne usudimo se ići nigdje drugdje - govori Tanja.
Kad dođu dani sjećanja na pad Vukovara i njihovih Čakovaca, obitelj Šimić proživljava teške trenutke. Nemoguće im je ne vratiti se u to vrijeme, a o tome ne žele pričati. Inkubator u kojem je Tanja ležala u vukovarskoj bolnici i dalje je u podrumu, u uređenom dijelu koji sad služi kao spomen-soba na ratne događaje. U njemu leži beba od gipsa.
- Ne volim ići u taj podrum. Vidjela sam plazmu, onaj stol za rađanje i svoj inkubator. Čim sam ušla, počela sam plakati. Jako mi je pozlilo od tog mirisa podruma, od zatvorenog prostora, od mraka. Imam fobije od toga - iskreno kaže Tanja brišući suze.
Časna Damira još čuva pjesmu koju je napisala Tanji 1991. i u koju je utkala sve svoje emocije koje osjeća prema bebi o kojoj se brinula i čiji je život spasila.
U vukovarskoj bolnici tijekom obrane grada 1991. ukupno je rođeno 16 beba.
POGLEDAJTE VIDEO: