Eduardo Rózsa Flores, zvani Chico, rođen je u Santa Cruzu de la Sierra u Boliviji 1960. godine. Otac mu je mađarski Židov, slikar, a majka profesorica španjolskih korijena. Obitelj je živjela u Čileu, pa u Švedskoj kao političke izbjeglice u vrijeme Pinocheta, a zatim i u Mađarskoj, gdje je Chico u Budimpešti maturirao. Diplomirao je politologiju i komparativnu povijest književnosti te neko vrijeme radio kao dopisnik španjolskog lista i za španjolsku emisiju BBC-ja. U lipnju 1991. godine došao je izvještavati o ratu u Hrvatskoj. Nakon tri mjeseca javio se u Zbor narodne garde i postao prvi inozemni dragovoljac.
"Želio sam se boriti za samostalnu Hrvatsku. Sudjelovao sam u obrani Laslova, gdje sam napravio Prvi internacionalni vod. Kasnije sam kao zapovjednik toga voda sudjelovao u obrani Osijeka. Područje našeg djelovanja bila je od strane četnika okupirana Baranja. Dobio sam hrvatsko državljanstvo, a Franjo Tuđman imenovao me bojnikom. Nakon nekoliko godina stekao sam čin pukovnika. Tijekom rata tri puta sam bio ranjen", prepričao je svoj ratni put Chico na svome blogu. Žali, kaže, što nije upoznao generala Antu Gotovinu, no za njegovo oslobođenje više je puta skupljao potpise, kao i za ostale hrvatske generale. Rekao je i kako je uvijek spreman ponovno krenuti u boj s prijateljima i suborcima. Ipak, iako je boravio u Mađarskoj, nije često dolazio u Hrvatsku kako ne bi s ratnim kolegama ponovno budio stare rane i stravična sjećanja iz rata. Sramotnim drži odnos Vlade prema braniteljima i invalidima koji je, kaže, pridonio samoubojstvima branitelja. Pisao je i kako ne vidi dobro u ulasku u Europsku uniju te je smatrao kako je Hrvatska tek pobjegla iz jednog kaveza, Jugoslavije, a srlja u drugi.
"Pitanje je samo to, je li ostalo u hrvatskom narodu nešto od one hrabrosti, odlučnosti iz 1991. godine? Ja sam se zaljubio svim svojim srcem u hrvatski narod... Ta me ljubav i danas pokreće i nosi u mom životu", pisao je Chico. U svibnju 1992. teško je ranjen od eksplozije granate na autocesti kraj Slavonskog Broda i sedam je dana bio u komi. U studenome 1992. odlazi u pričuvu, završavajući svoje vojničke dane.
CHICA PRISTUPIO VOJSCI NAKON UBOJSTVA NOVINARA
Prekretnicu u Chicovom životu odredilo je ubojstvo snimatelja Žarka Kaića, 6. kolovoza 1991. godine.
- Okupio sam inozemne novinare i ultimativno zatražio od tadašnjeg zapovjednika vojarne u Osijeku, pukovnika Borislava Ivanovića, da nam se objasni zašto je Kaić ubijen, zašto pucaju u novinare i što se zaista događa u Hrvatskoj. Nakon pukovnikova odgovora, da je na Kaića pucano zato što nije imao PRESS oznaku, ali i da će ubuduće biti pucano na svakoga tko se približi njihovim položajima ili bude nosio hrvatsku odoru, ustao sam i rekao pukovniku da ću od sutra biti u hrvatskoj odori i uzvratiti na svaki njihov pucanj. Naime, na mene su već šest puta pucali i maltretirali me kao hrvatskog špijuna - rekao je Chico.
KAKO JE CHICO DOBIO NADIMAK?
Prikaz Floresova angažmana u Laslovu ključni je i središnji dio autobiografskog filma "Chico", u kojem je glumio sebe i osvojio prvu nagradu 2001. na prestižnom festivalu u Karlovym Varyma. Doznaje se otkud Floresu nadimak Chico: vojnik sjedi pred kućom i čita strip o Zagoru, koji kao pomagača ima debeljuškastog Meksikanca po imenu Felipe Martinez Gonzales, kojeg svi zovu Chico. U tom se trenutku Flores dolazi prvi put prijaviti u jedinicu. Vojnik sa stripom ga pogleda i kaže: “Chico”.