Prvo treba konstatirati ono očito: ankete nisu kriterij za izbor premijera.
Po anketama se ne formira Vlada, u anketama se ne glasa za premijera, iz anketa se u pravilu ne izvlače zaključci o odnosu snaga u politici.
Svejedno, najnovija anketa Crodemoskopa može nam poslužiti da se poigramo pitanjem što bi se dogodilo kad bi Andrej Plenković danas, iz ovog ili onog razloga, dao ostavku. Tko bi bio prvi u redu za njegova nasljednika?
"Nitko". Pa onda opet nitko. Pa još uvijek nitko. Pa tek onda netko.
Premijer Plenković uvjerljivo prednjači na listi najpopularnijih političara. Drugi je "Nitko", niti jedan političar. Pa onda predsjednica Republike koja ne može preuzeti Vladu, a iza nje Zoran Milanović, Čovjek Kojeg Opet Nema.
A pogledajmo listu nakon njih: prva na redu je Anka Mrak Taritaš, pa redom Božo Petrov, Zlatko Hasanbegović, Ivan Pernar, Tonino Picula, Ivo Josipović.
To je popis političara među kojima bi se, u ovoj našoj maloj kalkulaciji, trebao potražiti novi premijer. Ili makar novi šef oporbe.
A to je u ovom trenutku, sudeći po raspoloženju građana, "Nitko".
Istina, jednog takvog smo već imali za premijera, čovjeka koji je doslovno bio "nitko" u hrvatskoj politici, ali sad u ovom izboru nemamo čak ni njega.
Premijer u SDP-u
Plenković je pet puta popularniji od prvog "dostupnog" političara, Anke Mrak Taritaš. A onda nam se smiješe Pernar i Hasanbegović.
No pustimo sad ankete, koliko god ilustrativne (i inspirativne) bile.
Pogledajmo kandidate za novog predsjednika SDP-a. Među njima bi se, tako se barem pretpostavlja, trebao nalaziti budući hrvatski premijer.
A tu je glavni favorit Davor Bernardić koji nije mogao pobijediti čak ni u Zagrebu, slijede ga Ranko Ostojić kojij je izgubio od Željka Keruma u Splitu, pa Orsat Miljenić, čovjek koji zapravo nije političar, pa Tonino Picula kojemu se ne ide iz Bruxellesa, a onda svi ostali.
Koga od njih bismo mogli zamisliti kao novog premijera?
Definicija apatije
Hrvatska, dakle, u ovom trenutku nema prave oporbe ni šefa oporbe, ako ne računamo Pernara i Živi zid. Na političkom horizontu trenutno se ne nazire osoba za koju bismo s punim uvjerenjm mogli reći da bi trebala konkurirati za premijera.
To je možda dobra vijest za samog Plenkovića i HDZ, ali je katastrofalna za Hrvatsku. Premijer ne osjeća pritisak i praktički nitko ne propituje njegove poteze. A kad se oni propituju, pitanje je tko to čini. Pernar i Maras. Uskoro i Bernardić.
Ako se netko pitao, upravo tako izgleda definicija apatije.
Nema čak više ni ogorčenja, nezadovoljstva, ni bijesa. Tek apatija.
Potcrtana podatkom prema kojem ponajviše glasova anketiranih građana ne dobiva nitko od postojećih političara, a popularnom premijeru, kojem se u ovom trenu može priznati samo to da nije konfliktan i histeričan, otvara se prostor za nesmetanu dominaciju idućih godina.
Raspad sistema
Puno je faktora koji su nas do toga doveli. Od Mosta koji je na lanjskim izborima prevario neodlučne, preko Zorana Milanovića koji je ostavio SDP tamo gdje ga je Tomislav Karamarko nedavno htio staviti, preko vladajućeg oporbenjaka Kreše Beljaka, pa sve do Ivana Pernara i njegova Jerry Springer Showa.
Sve to opasnije je nego što se čini na prvi pogled.
Sve to upućuje na raspad sistema. Ili na uspostavu novog, još goreg. Sve to podsjeća na scenarij Poljske, Mađarske i drugih zemalja u kojima već godinama dominira jedna, obično konzervativna, desničarska, često klerikalna i obično populistička stranka, bez oporbe, bez medija, bez udruga, bez otpora.
Možda Hrvatska ima sreću što je na čelo Vlade došla pristojna osoba poput Andreja Plenkovića, ali puno puta smo u ovih četvrt stoljeća vdjeli što se sve može dogoditi nakon što netko osvoji vlast, a pogotovo kad je nastoji pod svaku cijenu sačuvati.
Još više ako se ta osoba nalazi na čelu HDZ-a.
Andrej Plenković je nakon izbora tražio stabilnost pa ju je, sudeći po anketama, i dobio.