Kad se, nakon što sve ovo prođe, budu zbrajale štete od pandemije korona virusa, “kolateralna šteta” će, vjerujem, zbog zagušenosti bolničkih kapaciteta i nedostatka medicinskog osoblja, ali i zbog svojevrsne paranoje koja vlada u društvu, daleko nadmašiti broj osoba koje su umrle zbog posljedica infekcije korona virusom.
U nekim zemljama, poput Italije i Belgije, koje prednjače po broju mrtvih na 100.000 stanovnika, možda i neće, ali u Hrvatskoj, gdje je taj broj u odnosu na navedene zemlje mnogo manji - zasigurno hoće. Međutim, postoji tu još nešto: nedostatak empatije, kao izravna posljedica pandemije. Treba se prisjetiti perioda s početka pandemije, s koliko se empatije govorilo o zaštiti domova u kojima su smještene starije osobe.
POGLEDAJTE VIDEO:
Treba se prisjetiti i one izjave Alemke Markotić, koju je izrekla u svojstvu članice Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, kad je osobe koje su se neodgovorno ponašale prilikom samoizolacije nazvala “bioteroristi”, pa je usporediti s nedavnim slučajem o kojem pišu 24sata.
Nedavno su novinari ovog lista posjetili braću Mirka i Matu Kruhovića, koji žive bez struje i osnovnih uvjeta za život u selu Šatornja pokraj Gline. Braća su starije životne dobi i ono što je u ovom slučaju bitno naglasiti, radi se o osobama koje se izjašnjavaju kao Hrvati, da se ne bi stekla kriva slika, kako se ova priča ne bi promatrala u onim uvriježenim međunacionalnim relacijama. Tijekom prošlog vikenda jedan od braće pretrpio je srčani udar.
Unatoč tome nije primljen na hitni prijam u medicinskoj ustanovi u Glini. Što se dogodilo? Jesu li braća Kruhović na neki način “kolateralne žrtve” pandemije? Sa sigurnošću se može utvrditi da jesu, bez obzira na to što oni, da je ovaj slučaj završio smrtnim ishodom, ne bi završili u službenim statistikama kao žrtve pandemije. Nažalost, ovo nije usamljen slučaj.
Prije malo više od mjesec dana predstojnik Klinike za onkologiju KBC-a Split, dr. Eduard Vrdoljak, naveo je kako je u prva dva tjedna svibnja ove godine, nakon lockdowna, zabilježen gotovo 50% niži broj novooboljelih dijagnosticiranih žena koju su dobile rak dojke.
Prava istina je, tvrdi Vrdoljak, da broj novooboljelih s rakom dojke kontinuirano raste, ali problem je to što nisu dijagnosticirane. Dodao je da će se o posljedicama tog fenomena moći točno govoriti tek nakon godinu ili dvije, “jer imamo trom registracijski sustav”.
Što je zajedničko u ova dva slučaja, onog sa splitske onkologije i slučaja braće Kruhović? Pa to da u oba slučaja možemo govoriti o “kolateralnim žrtvama” pandemije. Pogotovo je tragičan slučaj braće Kruhović, u kojem je pandemija poslužila kao izlika za nedjelovanje.
S pravom se može postaviti pitanje kako je do toga došlo, kako je u tako kratkom periodu prijeđen put od “bioterorista” pa do tolikog nedostatka empatije, pogotovo kad je riječ o osobama starije životne dobi koje su u najvećem broju i žrtve korona virusa, ali i “kolateralna šteta”.
Postoji onaj eksperiment na koji sam se bezbroj puta pozivao da bih objasnio kako u ratnim okolnostima “pojeftine” ljudski životi. To je onaj eksperiment s kuhanjem žabe, koja se može skuhati do smrti tako da se kuha u vodi koja se postupno zagrijava. Isti taj fenomen dogodio se i u ovom slučaju, jer ne vjerujem da je glinski slučaj u tom smislu usamljen. Aktivnim sudionicima rata trebale su godine da taj osjećaj prođe, da se vrate u normalu.
Slično će, vjerujem, biti i u ovom slučaju. Trebat će vremena da se ponovno razvije empatija kakvu smo imali uoči pandemije, da u svakom bolesnom starcu vidimo na neki način vlastite roditelje, a ne brojke iz izvještaja hrvatskog Nacionalnog stožera.
Treba se prisjetiti perioda s početka pandemije, s koliko se empatije govorilo o zaštiti domova u kojima su smještene starije osobe... Međutim, ispada kako je nedostatak empatije postao izravna posljedica pandemije...
Trebat će vrijeme da se ponovno razvije empatija kakvu smo imali uoči pandemije, da u svakom bolesnom starcu vidimo na neki način vlastite roditelje, a ne brojke iz izvještaja hrvatskog Nacionalnog stožera.