To je to što me zanima!

Traži ih 30 godina: Ostavljena sam bez prava na grob roditelja

U meni čak nema ni mržnje. Samo nada da dobro pobjeđuje i da će buduće generacije više cijeniti sve što se dogodilo u Vukovaru...
Vidi originalni članak

Bila je Sveta Kata, moj imendan, kada sam čula da su kod Bobote otkrili novu masovnu grobnicu i u njoj više posmrtnih ostataka. Iako se o njoj govori već godinama, ta me informacija odmah vratila u 1991. godinu, kada su iz svog doma na Lipovačkom putu u Vukovaru odvedeni moji roditelji i od tada se vode kao nestali. Rekoh si: Bože moj, jel moguće da ću ih konačno naći? Godinama se već molim Bogu da se bar netko od nas koji tražimo spasi, da nađe mir. Nadam se da ću ovaj puta to biti ja. Da ću naći kosti svojih roditelja. No, ako to i ne budem ja, sretna sam što će netko drugi naći svog rođenog. Jer, drugačije je živjeti s tugom ako znaš da imaš gdje zapaliti svijeću, pomoliti se pored groba. Drugačije bismo svi tada očekivali blagdane. Nama koji čekamo i tražimo treba nada, a ta grobnica je velika nada za sve obitelji nestalih. Netko se veseli božićnoj jelki, a netko masovnoj grobnici. Žalosno, ali istinito. I stoga, nemojte nam reći da zaboravimo, da prestanemo pričati o ratu, o prošlosti i nestalima, da se okrenemo budućnosti, jer je prošlo 30 godina.. Nama te godine ne znače ništa. Nikakva odlikovanja, naknade, priznanja, godine koje prolaze, nama obiteljima ne mogu nadoknaditi osjećaj da ste iščupani iz korijena, da više nemate svoje korijene. Ostavljena sam bez prava na grob svojih roditelja. Stoga, nemojte mi suditi što neprestano pričam o njima, što želim pravo na njihove kosti, što želim njihov grob. Nemate mi pravo suditi o tome.

'Nama djeci sudbina se ponavlja, svi nosimo isti teret'

Na žalost, ja sam treća generacija koja krvlju plaća danak za hrvatsku državu. Moj otac je u prošlom ratu izgubio dva rođena brata koje nikada nije našao. Da bi sada i on, kao i moja majka, također nestali. Tri brata Babića iz sela Potravlja pokraj Peruče u dalmatinskoj Zagori dali su svoj život za Hrvatsku. Na žalost, nama djeci sudbina se ponavlja, svi nosimo isti teret. Sada molim Boga da se ne ponovi na mojoj djeci i unučadi.

Često mi prođe kroz glavu pomisao: da su moji roditelji danas živi, koliko bi bili ponosni što su roditelji vukovarskog junaka Marka Babića, koliko bi bili ponosni što će se generacijama pričati i pisati o njemu. U meni čak nema ni mržnje. Samo nada da dobro pobjeđuje i da će buduće generacije više cijeniti sve što se dogodilo u Vukovaru.

Idi na 24sata

Komentari 4

  • kadćekraj 03.01.2022.

    Neki su nažalost previsoku cijenu dali za ovu Državu da bi svi mi, a poneki i ima ih i previše i to ne samo političari, uživali, iskorištavali, krali, bogatili se, ku.čili se bez trunke savjesti, a pogotovo bez poštovanja prema SVIMA koji su dali ono najdragocjenije što čovjek može dati ŽIVOT.

  • haška formula 03.01.2022.

    Bog vas blagoslovio i sve hrvatske branitelje i njihove obitelji!

  • Minerva🤝 02.01.2022.

    Još jedna tužna ljudska sudbina u "moru" tužnih priča.., kako svi oni, kao i ova gospođa koja pritom nema mržnje prema počiniteljima, traže tako "malo", a njima sve, kosti svojih najmilijih da bi ih mogli dostojanstveno pokopati i obilježiti im vječno počivalište. Pokoj vječni svim žrtvama Domovinskog rata, a obiteljima ispunjenje višegodišnje želje!🙏🙏

Komentiraj...
Vidi sve komentare