Moja sestra Vera Jurić imala je 23 godine. Sa suprugom Zlatkom i sinovima Darijem (5) i Tomislavom (2) živjela je u Majuru kraj Hrvatske Kostajnice. Kada su počela prva granatiranja, sa suprugom i djecom sklonila se u Kostriće kod naših roditelja, misleći da će tamo biti sigurniji. Srbijanske paravojne skupine ušle su selo 15. studenog 1991. godine. Sve kuće su zapalili i poubijali mještane, među njima i moje roditelje, sestru, njezinu djecu, njezinu svekrvu Milku Jurić, a šogora su odveli u nepoznatom smjeru. Posmrtne ostatke majke i oca našli smo nakon rata na zgarištu kuće. Pronašli su i Milkine posmrtne ostatke. No, sestru, njezinu djecu i supruga nismo. I dalje ih vodimo kao nestale, nikada ih nisam proglasila mrtvima, jer ja to jednostavno... ne mogu, kroz suze nam govori Mirjana Kozić- Vujčić (59). U to vrijeme s obitelji je živjela u Zagrebu i radila kao medicinska sestra. Da joj je pobijena cijela obitelj saznala je na poslu.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Kako sam radila u smjenama u bolnici Vrapče, jedna kolegica, čija je majka iz ovih krajeva, zvala me da dođem ranije k njoj. Rekla mi je da je čula da su u selu Kostrići ubili stariju ženu Milku, njezinu kćer i dvoje djece. Stala sam i rekla joj: To su moja sestra i njezina djeca. Bila sam prazna u tom trenutku, osjećala sam se kao ispuhani balon. Nije bilo reakcije, kao da se to događa nekome drugome - prisjeća se Mirjana boreći se sa suzama. Odradila je, kaže, svoju smjenu, no kolegice su primijetile da se nešto događa.
- Pratila sam vijesti koje su donosile razne strahote o civilima koji su stradali, o nehumanom postupanju prema njima, o masakriranju. Pa bih vraćala film u glavi i pitala se: Kako su oni završili? Nakon Oluje 1995., brat i ja došli smo u Kostajnicu i pitali smijemo li u Kostriće. Došli smo na zgarište kuće s jednim našim prijateljem, vojnikom. Podigla sam naslagane salonitne ploče i mislim da nemam dovoljno riječi da opišem osjećaje u tom trenutku. Mislim da sam vidjela dva kostrura. Vidjela sam spaljene zavjese, dosta ugljena, od madraca su ostali samo federi, a po zidovima je bilo puno rupa. I neki tragovi koji su nalikovali tragovima krvi nakon streljanja. Pa sam se pitala, jesu li prvo ubijeni pa spaljeni... - s gađenjem se prisjeća Mirjana. Nakon ekshumacije godinu dana kasnije identificirala je svoje roditelje. Forenzika je utvrdila da su spaljeni. Za sestrom, šogorom i dvoje nećaka još traga.
-Ja sam patronažna sestra, radim po terenu i poznajem masu ljudi. I starosjedioca. Ne znam tko je to učinio, ali žao mi je što nitko iz ovoga kraja ne želi reći gdje bi se možda mogli tražiti njihovi posmrtni ostaci. Da ih pristojno pokopam. Da im označim posljednje počivalište. Jer, ipak je moja sestra sa mnom dijelila stol, obrok, ali i batine. Dijelila je i poslove. Bila je majka, imala dva krasna dečkića. Ni oni nisu dobili priliku živjeti. I njih treba pronaći. To bi danas bili ljudi poput mojih sinova. Moja bi djeca imala podršku ako bi zatrebalo. Bili su približnih godina. Sada sam već baka, imam četvero unučadi koje je krasno gledati. Tako bih gledala i sestrinu djecu. Odrastali bi kao moji. A ja ne znam gdje su - niže Mirjana pa gorko zaplače. Po ne znam koji puta pita se tko im je mogao takvo što učiniti? I kakav to čovjek može naštetiti djetetu. Pa je preplavi nemoć koju ubrzo zamijeni ljutnja.
- Puno sam male djece u ovih 25 godina vidjela, previla ih i promijenila im pelene. Nikaada nisam gledala ni na vjeru, niti na naciju. Možda je djed ili baka nekog od te djece učinio nešto nažao mojima, ali nije dijete za to krivo. A strašno fale. Manjka vam svaki član obitelji i kada ode normalnom smrću. A ovo je... istrgnuto, iščupano iz nekog normalnog obiteljskog odnosa - tihim glasom pripovijeda Mirjana. Sestra Vera od nje je bila mlađa osam godina. Rano se udala i savršeno funkcionirala kao majka, supruga i domaćica.
-Bila je vedra, vesela, uvijek smo se razumjele, ali se zbog obaveza i razdaljine nismo često viđale. Uvijek sam je štitila. Kad smo bili djeca, otac je radio u drvnoj industriji u Majuru, a mama je bila domaćica, vrtlarica, poljoprivrednica, učiteljica života. Bili su vrijedni ljudi, sami su sazidali kuću, sami napravili štalu, hranili stoku. I mi djeca smo pomagala. Čuvali smo stoku, zgrali sijeno, kopali i brali kukuruz. Naši roditelji naučili su nas da se u životu mora raditi da bi se opstalo i da se radi zbog sebe. Jer ako ne radiš, nećeš imati što staviti na stol. I naučili su nas da ne prisvajamo tuđe, da je vrijednost ono što sami steknemo - objašnjava Mirjana kojoj je u travnnju ove godinedo temelja izgorjela kuća u Kostajnici. Plamen je progutao i sve obiteljske fotografije i uspomene.
- Od sestre imam samo jednu fotografiju kada je bila djevojčica i koja je objavljena u knjizi Jakše Raguža o Kostrićima. Ne postoje fotografije mojih ubijenih i nestalih nećaka. Svi albumi su mi izgorjeli. Jednu kuću su mi zapalili u ratu, a ostali smo i bez ove. Kao da sam u nekoj kazni- tužno je zaključila Mirjana.