Nakon duge i teške bolesti u Splitu je umro Predrag Lucić, književnik, satiričar, osnivač i urednik Feral Tribunea.

Zadnjih godina bio je novinar riječkog Novog lista. Bio je autor velikog, hašekovskog stila i dosega: teško da hrvatska satirička književnost ima ijedno ime usporedivo s njegovim. Iz tjedna u tjedan, godinama, punio je stupce Ferala persiflažama najviše svjetske razine, ali nije bio lošiji ni kao autor britkih političkih tekstova, čiju je hrabrost nadmašila jedino njegova oštroumnost.

Sa Borisom Dežulovićem priredio je i objavio jedinstvenu antologiju hrvatskog političkog života, knjigu 'Greatest shits' - prema istoimenoj rubrici Ferala -  koja je, u zlo doba po knjigu, sredinom devedesetih, rasprodana u rekordnom roku. Da danas oko nas ne žive političari koji njeguju iste retorike, djeca koja čitaju tu fantastičnu zbirku mislila bi da je riječ o izmišljotini, ali kao što je rekao još Dostojevski -  nema ničeg fantastičnijeg od stvarnosti.

Predrag Lucić je, na svu sreću, za života ukoričio mnoge svoje uratke pa su iza njega ostale značajne knjige satire 'Haiku haiku jebem ti maiku', 'Sun Tzu na prozorčiću' (čitanka iz nastranih književnosti), 'Gusle u magli' i druge. Te su knjige udžbenici stila, otmjenosti u izrazu, kritičkog mišljenja koje svoje predmete ne razara bukom i bijesom nego intelektualnom nadmoći.

"Feral", rekao je jednom Lucić, "nije bio samo satira i danas ga se ne bi trebalo na to reducirati. Ne bih htio da zvuči kao samohvala, ali moram reći da smo se – formirajući se na Azri, Pankrtima, Clash-u, na ranim filmovima Emira Kusturice, na Samo jednom se ljubi, na Ko to tamo peva, na napokon izvađenim iz bunkera i odgledanim filmovima crnog vala, na Miroslavu Krleži, Vitomilu Zupanu, Danilu Kišu i Mirku Kovaču – trudili sačuvati onu vrstu „vatre“ – nepomirljive i buntovničke – koja je, u različitim historijskim periodima, gorjela u nekadašnjoj Jugoslaviji..."

Lucićevim odlaskom, gasi se, nepovratno, i dio te vatre.