Prvo treba utvrditi što to ne valja u hrvatskom školstvu. Obrazovni sustav nam je trom i neprilagođen potrebama suvremenog društva. Škole uglavnom ne motiviraju, ne uče učenike kako učiti za život. Nastavnik mora znati motivirati učenika na učenje. 350 godina držimo nastavu na isti način. Ako to promijenimo, sigurno će učenici manje izostajati s nastave i dolaziti na potrebnu i zanimljivu nastavu, što sad nije slučaj u hrvatskom školskom sustavu. Naše škole uče djecu da budu dovoljni, nikako da budu izvrsni!
U današnjem hrvatskom obrazovanju nedostaje slobode i kreativnosti, a ocjena nikako nije odraz znanja i vještina učenika. Nastavnik je jako slab mjerni instrument i važno je ne gledati samo ocjenu. Treba ispitivati znanje, a ne neznanje.
Razmislimo o uvođenju aktivnog učenja kroz suradnju, projektnu i problemsku nastavu. Učenike treba doslovno izvaditi iz klupa i osloboditi jednosmjernog slušanja nastavnika jer je taj sustav njima nepoticajan i dosadan. Treba ih poticati na diskusiju i zajedničko rješavanje problema.
Ovakav oblik nastave trebao bi biti odgovor na brze promjene u potrebama tržišta rada.
U potrebne promjene treba svakako ići postupno, ali i odlučno. Matura i ostali oblici vrednovanja su pokazali da imamo slabe ishode učenja osim izuzetaka… Nama nedostaje volje, želje i hrabrosti za uvođenje potrebnih promjena, iako se čini kako su sadašnjim stanjem svi nezadovoljni.
Jedan dio rješenja naših školskih problema vidim u izradi nove strategije te novih kurilukuma. Odgoj i obrazovanje koštaju, ali je manja cijena da pripremamo mlade ljude za život i svijet rada.
Rješenje vidim u značajnijoj depolitizaciji rada odgojno-obrazovnih ustanova, treba prepustiti struci za odgoj i obrazovanje donošenje svih bitnih odluka, a potom i biti odgovoran te primjenjivati ta rješenja u odgoju i obrazovanju.