Iako ga čak i Richard Grenell, američki posrednik odgovoran za sastanak koji su 4. rujna predsjednik Vučić, premijer Hoti i predsjednik Trump održali u Bijeloj kući, naziva “sporazum”, dokumenti koje su odvojeno potpisali kosovski premijer i srpski predsjednik su zapravo – dva pisma namjera.
Ni na jednom od potpisanih dokumenata nema ne samo tri nego čak ni dva potpisa. U tom smislu, veliko je pitanje koliko se zapravo radi o nekom obvezujućem aktu, a koliko samo o izjavi i obećanju, prije svega Sjedinjenim Državama, budući da dvije potpisnice (Srbija i Kosovo) ne priznaju jedna drugu kao državu.
Na prvi pogled, reklo bi se za taj akt potpisivanja da je, stoga, skoro pa nevažan i da mu je glavna svrha da pomogne Donaldu Trumpu da se pred američkom javnošću ponovno – nakon nedavnog potpisivanja sporazuma između Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata – pokaže kao predsjednik koji ne samo da nije počeo nijedan rat nego je poticao mir.
Većina Amerikanaca vjerojatno ne zna ni o čemu se radi u kosovsko-srpskom sporu, ali će ih Trump u kampanji koja je pred njim podsjetiti da je Joe Biden izravno zagovarao ratnu opciju protiv Srbije te da su demokrati, odnosno predsjednik Bill Clinton – stvorili problem kojeg je on, Trump, sad napokon, nakon 21 godinu, riješio. Trumpu je bilo osobito stalo da spomene Bliski istok i da učini veliku uslugu Izraelu, čiji je premijer Netanyahu jedan od njegovih najvećih saveznika, prijatelja i istomišljenika. Povezuje ih odnos prema Baracku Obami i njegovoj strategiji i taktici normaliziranja odnosa s Iranom.
Zato je Trump u svom kratkom obraćanju nakon potpisivanja pisama namjera spomenuo Bliski istok a ne Balkan. Kosovo je identificirao kao muslimansku zemlju, premda kosovski Albanci – baš kao i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, koji su zbog toga 1993. i promijenili ime iz prethodnog Muslimani – godinama pokušavaju izbjeći takvu “etiketu”, za koju znaju da bi samo doprinijela njihovoj stigmatizaciji na Zapadu. Trumpu je, međutim, bilo važnije naglasiti da je Kosovo prva muslimanska a Srbija prva europska zemlja koje su odlučile svoje ambasade smjestiti u Jeruzalem.
Predsjednik Vučić je izgledao potpuno zatečen tom objavom, a kasnije je – komentirajući dokument koji je potpisao – rekao nešto sasvim drugo od onog što u njemu piše: da je Srbija tek predložila da će takav korak učiniti ako Izrael pokaže da je prijatelj Srbije, što bi mogao dokazati time da ne prizna Kosovo. Ali bilo je suviše kasno za takve ponude: pacta sunt servanda, a posebno ako su potpisana tek nekoliko minuta ranije. Izraelska najava priznanja Kosova uslijedila je odmah nakon sastanka u Bijeloj kući.
Cijeli tekst pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 11. rujna