Vukovar. Šest godina sam studirala hrvatski jezik, književnost i povijest na Kijevskom sveučilištu, išla sam na studentske razmjene u Hrvatsku, putovala po cijeloj zemlji... Gdje god sam bila u Hrvatskoj ili se bavila bilo čim hrvatskim, uvijek bi mi iskakala riječ Vukovar. Napisala sam i dva diplomska rada o problemu silovanih žena tijekom Domovinskog rata. Opet - Vukovar. Znala sam samo da je to gradić na istoku Hrvatske, razoren, prepun tuge, boli, stradavanja... No nikad nisam uspjela posjetiti taj grad toliko voljen od Hrvata.
POGLEDAJTE VIDEO: KOLONA SJEĆANJA
U svojim istraživačkim radovima htjela sam da što više ljudi u Ukrajini sazna za ta strašna razaranja i stradavanja. Htjela sam im približiti rat koji je u Hrvatskoj bio prije 30-ak godina. Gotovo mi je nevjerojatno da se on dogodio tako nedavno, u mladosti mojih roditelja. Čudilo me da moja generacija nije upućena u tu tematiku, da znaju puno više o Drugom svjetskom ratu ili ratu u Afganistanu. Uopće mi nije bilo jasno kako je cijeli civilizirani svijet dopustio takvu katastrofu.
No neke ljude povijest ničemu ne uči. Prije devet mjeseci rat je došao i u moju zemlju. Okrutni rat koji je odnio život mog prijatelja s kojim sam išla u vrtić i u školu, a s njim i živote tisuća nedužnih Ukrajinaca koji su samo štitili obitelji od okrutnog okupatora ili se skrivali po skloništima i podrumima u nadi da će sačuvati živu glavu od ruskih projektila. Devet mjeseci tog odvratnog rata da se odlučim posjetiti Vukovar.
Oronule kuće s oštećenjima od raketa i granatiranja odmah na ulazu u grad. Na svaku zgradu oslikao se strah koji je sigurno vladao i u ljudima koji su boravili u tim istim zgradama. Kakav je to strah da je do danas ostao prisutan na zidovima zgrada? Sve me to podsjetilo i na naš Mariupolj. Suze su mi potekle iz očiju. Teško je ne pronaći poveznicu između Vukovara i Mariupolja. Oni dijele istu bol.
Vukovarci, koliko sam provela vremena tamo, prate ratna zbivanja u Ukrajini, prate vijesti s bojišnice, znaju jako puno detalja. Možda i više nego ljudi iz drugih krajeva Hrvatske. Nema obitelji u tom gradu koja nije bila pogođena ratom 1991. godine. Slušala sam priče od kojih se ledi krv u žilama, priče koje mnogi pričaju "da se ne zaboravi", ali i priče koje može pričati samo šutnja, jer neki Vukovarci ni nakon 31 godinu nisu spremni govoriti o toj boli. Ali svaki od njih, pričao svoju priču ili ne, pružio je meni, kao Ukrajinki, barem koju riječ utjehe.
Iz ovoga grada ne odlaziš ravnodušan. Vodotoranj, bolnica, Ovčara... Posebno Ovčara. Fotografije heroja i branitelja grada, a ispod njih, ispod razine poda, njihove osobne stvari. Svaki posjetitelj koji želi izbliza pogledati predmete koje su pronašli uz žrtve mora se nakloniti. Gotovo kao da se naklanja svakoj žrtvi koja je dala svoj život za opstanak ove zemlje. Pa onda priče o nestalima, ljudima koje do danas nisu pronašli, ljudima kojima njihove obitelji nemaju gdje zapaliti svijeće ili im se pokloniti. Oni još traže svoje očeve, sinove, braću ili muževe. Ne želim vjerovati u to, ali sigurna sam da ni neke ukrajinske obitelji neće imati takvu priliku.
Grad je na mene ostavio nevjerojatan dojam. Međutim, za to su najveća zasluga ljudi koji ga nastanjuju. Ljudi koje sam upoznala, koji su imali priliku otići, ali su odlučili ostati, koji su se vratili iz drugih gradova ili zemalja. Grad, koliko god razoren bio, opet je oživio. Otvaraju se restorani, barovi, ljudi kupuju kuće, počinju raditi ono što vole, ukratko - žive. Sve to daje mi nadu da nakon mraka ipak svane zora, da se nakon pljuska ipak pojavi duga. Dobro će uvijek pobijediti. U Vukovaru. U Hrvatskoj. U Mariupolju. U Ukrajini.