- Cijela brigada se dugo pripremala za akciju, a prethodile su joj mnogobrojne teške bitke na Dinari. Tjedan dana prije Oluje na položajima nas je obišao zapovjednik brigade i rekao: “Sutra ćemo uzeti Grahovo, a onda idemo na Knin - prisjetio se prije dvije godine u razgovoru za 24 sata Zagrepčanin Dragan Grdić koji je vojno-redarstvenu operaciju Oluja dočekao je kao zapovjednik desetine veze topničko-raketnog divizijuna 7. gardijske brigade Puma.
- Zapovijed koju sam vidio nekoliko dana prije akcije predviđala je da Knin moramo osloboditi za najviše četiri dana. Trećega kolovoza strepili smo samo od mogućnosti da se akcija u zadnji čas otkaže jer smo čuli kako su u tijeku pregovori - kazao je Grdić.
'Nismo osjećali strah'
Dodaje da im je 3. kolovoza oko 22 sata zapovjednik topničkog divizijuna Zvonko Virag nakon povratka s brifinga potvrdio da ujutro kreću.
- Nismo osjećali strah, brinuli smo se hoćemo li dobro izvršiti svoju zadaću. U iskusnih vojnika, kakvi smo svi bili u gardijskim brigadama, trema i strah smanjuju se što je bliže početak akcije, a prestaju kad se čuje ispaljenje prve granate - istaknuo je Grdić i pojašnjava da je, dok su oni vodili topničku bitku, u dolini ispod njihove osmatračnice trajala odlučujuća bitka za tako brzi poraz Srba.
- Na neprohodnu terenu u gustoj šumi inženjerija je uz pomoć velikog buldožera probijala cestu prema srpskom vojnom poligonu Crvena zemlja. Kad je cesta probijena, na taj poligon jurnula je kolona naših tenkova, a za njima i ostala oklopna vozila sijući strah i paniku u protivničkim redovima - kaže Grdić. To je bio i kraj ozbiljnijeg srpskog otpora obrane Knina.
'Suze sam neuspješno pokušavao sakriti'
- Dok sam, vozeći se 5. kolovoza u kamionu sa suborcima, ulazio u Knin i prolazio kraj ploče s nazivom grada, emocije su bile prejake. Gledali smo jedni druge i nitko nije mogao prozboriti ni riječi. Ostvarivao se san koji smo sanjali gotovo pet godina. Na licima suboraca vidio sam suze, koje sam i sam neuspješno pokušavao sakriti. U središtu grada kratko smo se zadržali jer smo imali zapovijed doći do vojarne srpske vojske te pokupiti opremu i naoružanje. Nismo tad imali vremena popiti ni kavu u Kninu - prisjetio se Grdić i kaže da su se ipak uspjeli pozdraviti s prijateljima iz 4. gardijske, s kojima su ratovali na Dinari još od studenoga 1994. godine.
- Dalmatinci su bili tužni što je ipak naša brigada prva ušla u grad. ‘A ča niste pričekali samo uru vrimena’, govorili su. Zanimljivo je da su dućani u Kninu tog jutra bili otvoreni, a trgovci su očito pobjegli u zadnji čas. Vidjeli smo da su police uglavnom bile prazne.