Zorana Milanovića boljele su prepone od sjedenja u saborskoj klupi, Tomislav Karamarko ukazivao se na svom radnome mjestu u Saboru rjeđe od Gospe Lurdske ili Željka Keruma, jer je rad ondje tako naporan da su morali često odmarati.

Zoki, Tomo i Kerum u Saboru su prošlost, ali iste radne navike preuzeli su od kolega iz prošlih saziva i predali u nasljeđe najnovijoj generaciji saborskih zastupnika. Štafeta im dobro ide, rekli bi zlobnici.

Dok običan radnik jedva spoji pola sata pauze ili mjesecima čeka da mu se posreći da spoji petak s ponedjeljkom, naši zastupnici to spajaju bez problema. Zasjeli su u saborske klupe 17. siječnja, a u rudarskim uvjetima saborskih prostorija radili su mjesec dana.

Ne svaki dan, naravno. Mjesec dana bilo je previše za njih, da pišu ispričnice zašto nisu dolazi, da ih ne pišu, da dolaze, repliciraju, svađaju se, dižu ruke ili ih spuštaju. U petak su odradili još jedan težak radni dan.

Zato će se odmarati tijekom vikenda, cijeli idući tjedan, pa i vikend, i eto ga, spojilo se deset slobodnih dana nakon mjesec dana rada.

A plaća ide. No moramo biti pošteni. Sabor zasjeda redovito dva puta godišnje: prvi put između 15. siječnja i 15. srpnja, a drugi put između 15. rujna i 15. prosinca.

Ako Sabor ne odredi drukčije, sjednice Sabora traju dok se ne iscrpi utvrđeni dnevni red. Naši zastupnici imaju maštu koju ne mogu iscrpiti u spajanju slobodnih dana i imaju državnu kesu za koju misle da je nema kraja. Brzo se iscrpe radeći za 16.000 kuna.