U knjizi "Deset dana u travnju" izdvojili smo dnevničke zabilješke, dijelove povijesnih studija, judikaturu, fragmente memoara, zapisnika i drugih dokumenata u kojima akteri velike povijesti iznose svoja sjećanja, ali i novinske tekstove koji u realnom vremenu oslikavaju život i mišljenja suvremenika.
Razdoblje od puča do prvog dana travnja 1941. čini prvo, uvodno poglavlje, a u ostalima donosimo pregled tiska od 1. do 10. travnja, izvorne priče aktera povijesti, kao i svjedočenja o njima, sadržaje naslovnica i članaka koje su pisali ozbiljni ljudi i veliki novinari. U dva završna poglavlja prikazujemo rasplet povijesne drame poslije 10. travnja te sudbine aktera.
Zahvaljujemo Hrvatskom državnom arhivu, čijom smo ljubaznošću dobili uvid u dosjee Slavka i Dide Kvaternika, Branka Benzona, Ante Pavelića, dr. Vladka Mačeka, Đure Vranešića (Jure Vranešića) i Mirka Puka.
Vođa HSS-a i hrvatskoga naroda dr. Vladko Maček, „kupinečki mačak“, Radićev nasljednik i zakleti pacifist mirnim putem uspio je 1939. uspostaviti Banovinu Hrvatsku koja se prostirala na površini od 65.456 km² i u svojim granicama okupljala većinu Hrvata. Zato po svaku cijenu nastoji održati mir; odbija njemačke ponude da vodi Hrvatsku. Sve do kraja on ne gubi nadu u mirno rješenje iako sve govori suprotno. Dar kojega je dobio od njemačkog gosta 3. travnja, uoči odlaska u Beograd, izgledao je zlokobno.
„Prije nego što sam otputovao, tj. 3. IV. poslije podne, posjetio me je Ribbentropov posebni izaslanik Maletke, koji mi je donio poruku da je dozrela stvar odcjepljenja Hrvatske od Srbije i ponudio mi da u tom pravcu surađujem s Nijemcima. Ja sam mu rekao da je takvo odcjepljenje moguće samo ratom, i da zato neću na toj stvari raditi ništa, nego ću kao do sada sve svoje sile uložiti u to da spriječim rat.
Zamolio sam zato njega da saopći Ribbentropu da nema smisla navijestiti s njemačke strane Jugoslaviji rat, jer se proglašenjem kraljeve punoljetnosti i sastavom nove vlade nije ustvari ništa promijenilo. Uvjeravao sam ga da nitko u cijeloj Jugoslaviji, osim nešto nezrele mladeži u Beogradu, ne želi rata. To je bila istina prema onome kako su me Košutić i Šutej izvijestili. Maletke mi je rekao da vrlo žali što nije naišao kod mene na očekivani odaziv, ali je nadodao da će on moje mišljenje o besmislenosti rata protiv Jugoslavije vjerno reproducirati na nadležnom mjestu. Na rastanku mi je Maletke ostavio kao uspomenu nabijenu pištolju. Ja sam mu se najuljudnije zahvalio na predanom mi 'daru', ali sam shvatio značenje.”
A značenje je bilo jednostavno – ili si s nama ili upotrijebi taj pištolj i pucaj si u glavu. Trezveni Maček odlučio je probati nemoguće. Romantične ideje o poraženim vitezovima koji se ubijaju zbog časti nisu bili njegov raison d'être. On je stajao nogama čvrsto na zemlji, iako je i dalje pokušavao biti mađioničar koji će spriječiti rat. Teško da je stvarno vjerovao da će u tome uspjeti…
Taj mirni, trezveni čovjek - u vremenima koja nisu pogodovala mirnima i trezvenima, već, naprotiv, hazarderima i va banque igračima, uskoro će završiti u ustaškom logoru, pa u konfinaciji, gdje će ga čuvati osobno Vjekoslav Luburić Maks. Nakon rata odlazi u Ameriku, svjestan da kod komunista ne bi dobro prošao. Do kraja života zalagao se za mirno rješenje odnosa među narodima u Jugoslaviji.
Kraj prvog dijela