Život jedan je, najviše dva, stambena kredita. Iako poznajem ljude iz vremena socijalizma, mučenike ljubavi i miljenike Partije, koji su četiri-pet puta rješavali stambeno pitanje, tako što bi svaki put dobili stan od države. Četiri-pet puta su se ženili, svaki put se razvodili, odlazili u podstanarstvo, i potom stjecali novi društveni stan. Tada je to moglo, a za neke, vjerojatno, može i danas. Ali takve ne poznajemo, jer se zajednica na takav način socijalno raslojila i stratificirala, da više nema nikakvog kontakta između onih koji žive u stambenim kreditima, i onih kojima država i društvo na ovakav ili onakav način - obično po rubu zakona - zbavljaju novi stan, nakon što su stari ostavili ženi od koje su se razveli. Tojest, možda ga nisu ostavili ženi, nego majci svog djeteta i djetetu. Ali obično tako u nas biva: umjesto da se po rastavi veliki stan zamijeni za dva manja, recimo za dvosobni u koji će ići majka s djetetom, i garsonijeru u koju će poći raspuštenac, po diktatu patrijarhalne misli majka s djetetom ostaje u velikom stanu, jer se od zbilja uspješnog muškarca očekuje da si nakon rastave priskrbi još jedan isti onakav, veliki. Patrijarhat je uvijek na štetu drugoga, ali taj drugi nisu baš uvijek žena i dijete. Drugi je, ponekad, i zajednica. Drugi su neke tuđe i nepoznate žene, djeca i muževi, čija će doživotna zlopaćenja po podstanarskim stanovima, kao i svo to intencionalno i nepopravljivo društveno siromaštvo u kojemu su se zatekli, biti u nekoj pomalo zamršenoj, ali sasvim jasnoj vezi s činjenicom da dostojnom hrvatskom mužu njegova muškost brani da bivšu ženu i dijete smjesti u mali stan, a on da se, skupa s ljubavnicom, useli u garsonijeru. Dostojni hrvatski muževi često prave probleme s redovitim plaćanjem alimentacije, ali sa stanovima su vrlo galantni.