Pustinjski maraton. Zapravo, ako ćemo strogo prema pravilima, dužina skoro četiri maratona. Vjetar, pijesak i 160 kilometara na konju. Laura Šapić uspjela je stići do cilja. I zaraditi 20.000 eura.
- Uh, nikad prije nisam dobila toliki novac. Što ću učiniti s nagradom? Ha, uložiti u opremu za klub - javila se Laura iz Abu Dhabija.
Emiratski šeici financirali su put, nastup... Uostalom, daljinsko jahanje im je nacionalni sport. Nakon svake etape konj mora u roku od 20 minuta spustiti puls ispod 64 otkucaja. Ne uspijete li - ispadate. Drugim riječima, preforsirali ste konja.
- Puls se spušta tako što konja hladite što hladnijom vodom, zatim češkanjem po glavi. Tko prvi spusti puls, prvi kreće u drugu etapu. Moj Beachcomber Spiderman spustio ga je za dvije minute! Do Abu Dhabija Laura je najviše jahala 120 kilometara.
- I sad mi je nakon 120. kilometra bilo vrlo teško. To je najviše što sam odjahala, a sad mi je ostalo još 40 kilometara. Upalili su mi se mišići, sve me počeo boljeti. Dobila sam i rane na nogama od držanja za sedlo. Ali kad sam prošla tu krizu, posljednjih deset kilometara mi je bilo OK. Kad sam ušla u cilj, zaplakala sam od sreće - kaže Laura. Nakon svake etape ide se u šator za odmor.
- Kod njih je to strogo odijeljeno, muškarci imaju svoj šator i hranu, djevojke svoj - ispričala je Laura.
Utrka je počela u sedam, a na cilj se dolazi poslije 20 sati.
- Bilo je toliko hladno da sam jaknu odjenula. I staza je bila teška, cijelo vrijeme je pustinja i užasno je dubok pijesak, uz stalne uzbrdice i nizbrdice. Konji su kao ljudi, jedan dan su najbolji na svijetu, a već drugi potpuno nervozni.
Tijekom utrke pokušavam konju olakšati što više. Pola utrke ne sjedim nego jašem stojećki kako mu ne bih opteretila leđa. Konj osjeti ako je jahač zabrinut, tako da, kad jašem, pokušavam biti sretna, konji to osjete i tad su i oni sretni. Nakon svake etape otpadne određeni broj natjecatelja, pa u posljednju, šestu, ulaze stvarno najspremniji - opisuje Laura.
Dnevno trenira četiri-pet sati, inače nikad ne bi mogla završiti pustinjski maraton.
- Boljele su me ruke i ramena jer je konj dosta vukao, a tu je i konstantno hvatanje vode za piće. Svakih 500 metara dijele vodu. A nakon etape se jede u šatorima. Ima jako puno hrane, ali ja sam jela voće. Koliko sam kilograma izgubila? Ha, ha, niti jedan. Izgleda da sam u dobroj kondiciji - smije se Laura. Dopuštena težina jahača i sedla ne smije biti ispod 75 kilograma. Laura ima 55, što znači da su oprema i sedlo težili 20 kilograma.
- Pazite, to je jedna od najtežih utrka na svijetu. Točno 150 jahača nije završilo utrku. Jedni nisu uspjeli spustiti puls konju, drugi su odustali jer su vidjeli da konj više ne može, treći jer je konj počeo šepati. Evo, na startu nas je bilo 270, a 120 ih je stiglo do cilja. Među njima i ja. Konj mora biti stvarno spreman, a ovaj moj je bio super - sretno zaključuje Laura, hrvatska kraljica pustinje.