"Unazad mjesec dana u našoj bolnici dostupna je usluga pobačaja na zahtjev", ponosno je jučer objavila ravnateljica Kliničke bolnice Sveti Duh u Zagrebu Ana-Maria Šimundić.

Ovo izgleda kao neka vijest iz prošlosti. Iako u prošlosti - barem onoj od prije tridesetak godina - za takvim vijestima i ponosnim objavama nije bilo potrebe.

Ovo je nažalost, vijest iz sadašnjosti.

Ravnateljica gradske bolnice u glavnom gradu zemlje članice Europske unije u trećem desetljeću 21. stoljeća mora se hvaliti da je ženama dostupna zdravstvena usluga koja im je bila onemogućena kolektivnim prizivom savjesti u toj bolnici od 2015. godine.

Hvaliti se time u 2022. godini znači osvijestiti činjenicu koliko smo nazadovali u pogledu ženskih  prava, odnosa prema ženskom tijelu i zdravstvene usluge koja se iz medicinskog zahvata pretvorila u svjetonazorski tabu.

Oslobodila Gilead

Možda bi bolje bilo da se ravnateljica time nije hvalila. Jer barem ne bi zvučala kao da je oslobodila Gilead. 

"Naša bolnica konačno pruža tu uslugu imamo tim, resurse i znanje i svaka žena kojoj to treba može doći u našu bolnicu", kazala je ravnateljica Šimundić. "Posvetili smo se tome da ženama omogućimo njihovo zakonom garantirano pravo".

Događa se to nakon punih sedam godina kolektivnog priziva savjesti u toj bolnici, kad se ženama oduzimalo njihovom zakonom garantirano pravo. 

No sada ravnateljica koju je na čelo bolnice postavila nova zagrebačka gradska vlast zvuči poput neke gerilke, skoro pa revolucionarke. Premda se njezinom objavom stvari vraćaju u normalu.

U vrijeme kad su se upravo opstrukcija pobačaja i priziv savjesti liječnika počeli u ovoj državi smatrati normalom.

Pokret otpora

Ravnateljica tvrdi kako "organizacijske promjene nisu bile lake", ali se mogla pohvaliti da uslugu sada pruža "više liječnika, anesteziologa i medicinskih sestara". Zvuči kao da je bolnicu okupirao pokret otpora.

Skupili su par ljudi da obavljaju zakonom garantiranu uslugu.

I to je Hrvatska 21. stoljeća.

I još jednom, to ne zvuči kao vraćanje u prošlost, jer u toj ne tako davnoj prošlosti ženama je bilo omogućeno da obave prekid trudnoće u svakoj bolnici, već kao bijeg iz mračne sadašnjosti u kojoj se religijske i svjetonazorske norme postavljaju ispred zakona, ispred ženskih prava, ispred medicinske struke.

Nije gotovo

Što se više bolnica time hvali, to nas više podsjeća na mučnu činjenicu da se time netko danas ima potrebe hvaliti. To je zastrašujuće.

Naravno, pitanje je kako će taj postupak uopće teći u toj bolnici. Koliko će žena uopće ići u tu bolnicu po svoju zakonom garantiranu uslugu, uz reputaciju te bolnice, uz rizik izlaganja osudi i stigmatizaciji od strane medicinskog osoblja koje e ne nalazi u tom odabranom timu...

Pobačaj je tim veći tabu što se ravnateljica hvali pružanjem usluge pobačaja na mjestu i u vremenima kad bi to trebalo biti normalno.

A očito nije bilo.

Ako je ovo senzacija, onda nam se loše piše.