Smrt pape Franje ogolila je jednu od najdubljih pukotina suvremenog hrvatskoga katoličkog identiteta. Iako formalno oplakuju njegov odlazak, pojedini kvazikatolici, osobito iz glasnog i ideološki mobiliziranoga konzervativnoga krila, djeluju kao da im je laknulo. Još za njegova života, Franjin pontifikat doživljavali su kao prijetnju – i to samo zato što ih je budio iz ideološke udobnosti. Sad, u smrti, kao da se napokon mogu osloboditi neugodnosti koju nisu znali artikulirati. Franjo ih nije sablaznio heretičkim idejama nego evanđeoskom smjelošću: imao je hrabrosti reći da Crkva ne pripada ni naciji, ni partiji, ni povijesnome mitu. Kako to da narod koji se stoljećima ponosi vjernošću rimskom prvosvećeniku sad ga s tolikom sigurnošću odbacuje - sve zbog jednog pitanja, jedne neugodnosti koju nisu htjeli otvoriti?