Od socijalističke Jugoslavije do samostalne Hrvatske, uvijek ista priča: mi smo bogati, imamo toliku ravnicu, mogli bismo živjeti kao Švicarska. Četrdeset godina meljemo, ali ne žito nego isprazne govore. Ivo Lončar kao saborski zastupnik godinama je ponavljao istu mantru: mi uvozimo hranu za dvije milijarde dolara, a slavonski poljoprivrednici - kao i dalmatinski ribari - nemaju posla.
Zašto je to tako? Je li nas uništila oholost i obijest, uvjerenje da smo prirodno bogati pa će nam sve s neba padati? Kod nas je, usto, jak i uvozni lobi, kojemu se više isplati  zarađivati na jeftinom uvozu nego osigurati prostor domaćoj poljoprivredi. Ukratko, zašto su nas pogodila sva ta zla?