U ranim poslijepodnevnim satima 27. siječnja 1945. vojnici Crvene armije, točnije 60. armije Prvog ukrajinskog fronta, ušli su u nacistički koncentracijski logor Auschwitz. Bio je to kraj postojanja najveće “tvornice smrti” u povijesti ljudskog roda. Sovjetski vojnici u logoru su zatekli oko 7000 živih zatočenika i stotine beživotnih tijela ubijenih neposredno pred oslobađanje. Logor smrti Auschwitz osnovan je u proljeće 1940., a prvi zatvorenici dovedeni su 20. svibnja iste godine. Što je bio cilj logora? Uz ostale slične logore (Treblinka, Chelmno, Majdanek, Belzec, Sobibor), nacisti osnivaju Auschwitz kao mjesto gdje će masovno i brzo istrijebiti europske Židove. Taj projekt nisu izvršili u potpunosti, ali su njegove posljedice šokantne. Samo u Auschwitzu je ubijeno gotovo milijun Židova. Po ostalim logorima i stratištima još dodatnih pet milijuna. Za najviše ubijenih Židova odgovorni su njemački nacisti. Ali su se projektu istrebljenja priključili i nacistički saveznici iz nekih drugih europskih zemalja. Svoj krvavi doprinos dali su i hrvatski ustaše.
U trenutku kad je Auschwitz oslobađan, Jasenovac je još zdušno radio na izvršenju svoje misije. Krajem 1944. u logor Jasenovac vratio se Maks Luburić nakon što je 1942. “sklonjen” zbog, da paradoks bude veći, njemačkih pritužbi na okrutnost terora od strane ustaških vlasti. Preživjeli će upravo taj posljednji period postojanja logora proglasiti najgorim razdobljem. Luburić se vratio kako bi zapovijedao likvidacijom logora. Prije svega logoraša. Masovna ubijanja muškaraca i žena postaju svakodnevna pojava. Uz Luburića upravljačku strukturu logora u tom trenutku činili su Dinko Šakić, Ljubo Miloš, bivši franjevac Miroslav Filipović-Majstorović i Dominik Hinko Piccilli, tvorac jasenovačkog krematorija u kojemu su spaljivani živi logoraši, ali i trupla ubijenih. Spomenuti Ljubo Miloš na poslijeratnom suđenju je ovako opisao svrhu logora Jasenovac: “Da se uništi srpstvo, da se unište Srbi u Hrvatskoj. Nije postavljen cilj da se izoliraju i pohvataju predstavnici velikosrpstva i četništva, nego da se uništi što više Srba, bez obzira na starost i spol. Ovo uglavnom važi i za Židove”. One koje je Miloš “zaboravio” spomenuti bili su Romi s područja NDH. A gledajući u postotku, upravo je genocid nad romskom populacijom bio “najefikasniji”. Tijekom Drugog svjetskog rata visoki nacistički dužnosnici u Njemačkoj često su hvalili ustašku efikasnost u provedbi “konačnog rješenja”, tj. istrebljenja Židova. Bilo da se radilo o slanju Židova s područja NDH u nacističke logore ili (doslovno) vlastoručnom ubijanju. Isto se odnosilo i na ustaško postupanje prema Romima. Razloge genocida nad Srbima Nijemci nisu najbolje razumjeli, ali mu se nisu suprotstavljali sve dok nije štetilo njihovim vojnim i ekonomskim ciljevima.
Bilanca ustaškog režima kad je u pitanju genocid nad Židovima, Romima i Srbima je katastrofalna. Po broju ubijenih, ali i načinu na koji su provodili teror, ustaše sigurno ulaze u vrh najokrutnijih i najsmrtonosnijih nacionalističkih pokreta u Europi 20. stoljeća. Unatoč tome, ali i činjenici da se moderna Hrvatska danas smatra baštinicom antifašističkih vrijednosti za koje su se u ratu borili partizani, u Zagrebu nema muzeja posvećenog holokaustu i genocidu. Nema ni muzeja posvećenog pobjedničkom antifašističkom pokretu otpora. Ali zato sve vrvi perverzno inverznim tezama o ustašama kao hrvatskim borcima za slobodu i Jasenovcu kao obrtničko-rekreacijskom centru. Postalo je normalno, čak i patriotski, izvikivati ustaški pozdrav “Za dom - spremni”, kojim su potpisivani dokumenti o deportacijama nevinih ljudi u Jasenovac i ostale logore, pjevati pjesme o ustaškim zapovjednicima i jasenovačkim krvnicima, a oslobađanje hrvatskih gradova od ustaške vlasti nazivati porazom i okupacijom. I ne, u toj inverznoj perverziji ne sudjeluju samo anonimni internetski trolovi. Takve maliciozne dezinformacije mogu se čuti u televizijskim i radijskim emisijama, na internetskim stranicama, po saborskim dvoranama i crkvenim prostorijama. Izgovaraju ih, bez odgovornosti i sankcije, javne ličnosti poput političara, sportaša, pjevača, glumaca, povjesničara, odvjetnika, svećenika itd.
Na službenim stranicama Hrvatskog sabora, povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, stoji: “Holokaust je provodio njemački nacistički režim...”. Niti riječi o ustaškom režimu, ustaškim logorima i genocidu koji su ustaše provodili. Obilježavati sjećanje na žrtve holokausta, a ne spominjati “naše” koji su u istrebljenju Židova sudjelovali je krajnje licemjerno. Baš kao što je i licemjerno obilježavati Dan pobjede nad fašizmom, a negirati ulogu i važnost hrvatskih i jugoslavenskih partizana u toj pobjedi.