Ležim u vinkovačkoj bolnici. Bez noktiju na nogama. Bez svoga grada. S kreveta preko puta mene maše mi prijatelj kojeg je druga grupa izvukla ranjenog iz kukuruza. Živi su, odahnem. Prilazi mi žena. Plače. Ne poznajem je. Ljubi me i kaže mi: Imam nešto za tebe, trebat će ti, nemam ništa drugo... I odlazi. U ruci mi ostaje mali prozirni neseser, poput tanke pernice. Otvaram. U njemu dva para gaćica. Prinosim ih licu, mirišu na čisto. I počinjem plakati, nakon dugo vremena. Brišem suze gaćama. Zapisala je jedno od svojih ratnih sjećanja vukovarska braniteljica i spisateljica Tanja Belobrajdić (47).
Imala je 20 godina kad su na Vukovar počele padati granate. Ostala je braniti svoj grad, i to na prvoj crti, s puškom u ruci. Bila je jedna od samo tri žene u jedinici vojne policije, u koju su je rasporedili. Iako je bila mlada djevojka bez ikakvog znanja o oružju i ratovanju, imala je ista zaduženja kao svi drugi suborci - ići na položaje, sakupljati ubijene i ranjene, brinuti se o civilima i pokušati ostati živ. Svu stravu i užas koje je doživjela i preživjela u 90 dana opsade Vukovara ona je, kao i većina branitelja, pohranila duboko u sebi.
Proboj kroz blato i polja
Iz grada je izašla s nekolicinom suboraca iz vojne policije, u proboju kroz njive i minska polja, malo poznatim putovima prema Nuštru. Od prevelikih čizama, jer je svoje dala trudnoj prijateljici, noge su joj stalno bile u vodi, a to je za posljedicu imalo da su joj otpali svi nokti na nogama. Puzeći danima kroz kukuruze i blato, preživjela je glad i žeđ, strah i neizvjesnost, ostavila iza sebe nastradale prijatelje. Završila je u bolnici.
- Ne volim pričati o ratu niti se toga sjećati. To me stalno vraća u prošlost, a ja i moja djeca želimo živjeti u sadašnjosti. Zato sam i odabrala pisati fikcije. Vratila sam se u svoj Vukovar, jer tamo pripadam, jer se nigdje drugdje ne osjećam svoja, jer svojoj djeci želim dati život kakav sam i ja imala prije rata - kaže Tanja, koja je otišla u vojnu mirovinu prije pet godina. Nakon povratka u Vukovar imala je toliko toga u sebi što je željela reći, a nije mogla. Odlučila je to napisati. Prije dvije godine objavila je roman “Crni kaput”, za koji je osvojila nagradu “Ivan i Josip Kozarac” za najbolji prvijenac.
- Roman sam posvetila Ivici Vučiću, poginulom redarstveniku iz Borova, kojeg sam upoznala početkom rata. Molio me da mu posudim neku svoju knjigu, da čita dok je na dežurstvu. Nećkala sam se jer sam ljubomorno čuvala svoje knjige. Nisam mu je donijela. Rekao mi je da sam škrtica. Kad sam idući dan odlučila da ću mu je donijeti, dogodilo se Borovo Selo i on nije više nikada došao. U romanu sam pisala o malim, običnim ljudima koji su iznijeli rat na svojim leđima, za koje se nikad neće saznati jer neće dobiti svoju ulicu ni priznanje nego samo PTSP ili rak - kaže Tanja ističući kako je roman fikcija. Dodaje da roman ima elemente svih stvarnih događaja iz Vukovaru tih ratnih mjeseci, kad je i ona bila dio obrane grada. No roman za koji je dobila nagradu nije jedini koji je objavila. Prije mjesec dana svjetlo dana ugledao je njen drugi roman “Žena mog muža”.
Kako naći preljubnika
- Prema prvim informacijama, roman uglavnom kupuju muškarci, valjda zbog naslova. Kao i prošli, i ovaj je smješten u Vukovar. Uostalom, i svaki sljedeći bit će smješten u Vukovar jer sam bila i ostala Vukovarka. U njemu se ne bavim toliko ratom. Okarakterizirala bih ga kao psihološku dramu i moram reći kako ovo nije roman s ključem, što su mi zapravo sugerirali za ‘Crni kaput’. Morala sam se potruditi da u romanu nitko ni na koga ne nalikuje. Primjerice, muž preljubnik zove se Andrija Božić i prelistala sam cijeli telefonski imenik da se uvjerim da takav ne postoji - kaže Tanja Belobrajdić dodajući kako se dugo dvoumila treba li uopće objaviti ovaj roman, no na kraju je shvatila da će mnogima biti zanimljiv i odvažila se.